Ne pamtim kad sam zadnji put osjetio potrebu ozbiljnije zaviriti u tekstove pjesama umjesto jednostavno slušanja glazbe nekog novog albuma. Čak me i vječni favoriti kad je u pitanju pisana riječ u popularnoj glazbi, poput Nicka Cavea i Leonarda Cohena, zadnjim radovima (iako odličnim!) ne povlače za naočale onako sugestivno kako su to znali nekoć ranije. Dok prvi kao da traži nove manire i iznova izmišlja vlastiti izričaj još negdje poslije čarobnog “No More Shall We Part”, drugi pak kao da je odavno izrekao sve svoje mudrosti i sada ih samo nastavlja omatati novim celofanima i taj osjećaj automatski odašilje signale dalje, na mene i na sve što nastavljam s užitkom slušati. U taj kontekst dolazi proto-punk heroina Patti Smith s prvim autorskim materijalom u osam godina, koliko je prošlo od albuma “Trampin'”. Mada se ne ubrajam u one koji bespogovorno, po nekom dugo definiranom defaultu, prihvaćaju njezin rad kao vrhunsku umjetnost te čak duže vrijeme ne pratim njezin rad s intenzitetom kakav sam održavao u vrijeme obožavanja prvijenca “Horses” u (post)adolescentskim danima, već prvo preslušavanje albuma “Banga” natjeralo me da proberem riječi koje je rock-poetesa znalački prosula po novoj zbirci.
Njezino pretresanje sraza ljepote i kaosa civilizacije čiju baštinu udišemo i trudimo se prenositi dalje najbolje što znamo razvilo se kroz jedanaest autorskih pjesama na način toliko fascinantan da se “Bangu” već sada usuđujem rezimirati kao najbolji Pattin album još od nastupnog trolista “Horses” – “Radio Ethiopia” – “Easter” iz druge polovice davnih sedamdesetih! Već suptilna umivenost uvodne “Amerigo”, posvećene otkrivanju Novoga svijeta kroz koji sada revaloriziramo dostignuća i slijepe ulice kompletne nam civilizacije, podastire meka autorska rješenja i priziva atribute poput “lijepo” kao prvu asocijaciju, što podupire i nadolazeća, gotovo pop-pjesma “April Fool” u kojoj autorica podcrtava događaje opisane u još friškoj autobiografiji “Tek djeca”. Ono što odlikuje te dvije po svim mjerilima fenomenalne pjesme jest sinteza podatnosti i izazovnosti, poput idealnog koncepta za odličnu, pametnu, vilsonovski rečeno, od Boga danu glazbu.
No, da se razumijemo, daleko je “Banga” od umivenosti na pomirenjima radio-friendly poetike i bazičnog rocka. “Fuji-san” tu ulijeće baš kad i kako treba da malčice zapraši i učini stvari onoliko hrapavim i oporim koliko je to potrebno. Naslovna pjesma, nazvana po psu iz čuvenog Bulgakovljeva romana “Majstor i Margarita” u istoj je klasi i misiji, postavljajući stvari na uistinu “pravo mjesto”. Između tih glazbenih smjernica, uokvireni jasnim umjetničkim konceptom, glazbenici – uglavnom već isprobani i dokazani suradnici poput Lennyja Kayea, Tonyja Shanahana, Jay Dee Daughertyja i Toma Verlainea iz legendarnih Television, ali i djeca joj Jessi i Jackson, pa i glumac Johnny Depp – mogu smiono ulaziti u područja na nejasnim granicama improvizacije i precizne svirke, što je recitale poput epskog “Constantine’s Dream” ili “Tarkovsky (The Second Stop is Jupiter” dovelo do pozicije pravih favorita očito, prema kraju, sve manje umivenog albuma. Nježne, baladne posvete “This Is the Girl” (Amy Winehouse) ili “Maria” (Mariji Schneider) uz tihe refleksije poput “Seneca” ili “Nine” ne tvore samo vezivno tkivo najpotrebnije baš u drugom dijelu albuma, već su neizostavni dijelovi sjajnog mozaika, zapravo, možda preciznije, potpornji koji iz drugog plana drže veličanstveno autorsko zdanje.
Ne, nije mi bila namjera razbacivati se hvalospjevima kao što rade mnogi na samu spomen imena Patti Smith i srodnih joj “odabranih” artista – čak sam očekivao davež kakvom, zapravo, već neko vrijeme bar naginje ako već posve ne zaranja. Umjetnost svjesnija svoje “umjetnosti” nego svojih korijena i razloga nužno se pretvara u takvu neku vrst karikature još otužnije što je više hvale, no ono što Patti Smith radi ipak je daleko od takvih koordinata. Čak i kad na preko deset minuta u famoznoj “Constantine’s Dream” pjesnički podastre tok misli u rasponu od sv. Franje naspram suvremenog svijeta, slikara Piera Della Francesce i njegove čuvene slike sna iz kojeg se izrodilo priznavanje kršćanstva kao službene religije civiliziranog svijeta te vizija Kristofora Kolumba koji je na američko tlo stupio istoga dana kad je Della Francesca umro, autorica ne gubi na intenzitetu i snazi, umjetničkom autoritetu i viziji. Ništa na “Bangi” nije prepušteno slučaju niti je samom sebi svrha, kao što nije ni proizvod opijenosti vlastitom umjetnosti. Utoliko (mi) ovaj njezin ukupno jedanaesti studijski album potvrđuje ono što sam napisao u uvodnom pasusu osvrta na knjigu “Tek djeca”, a usput se, bez trunke napora, upisuje na listu kandidata za album godine.
Za kraj moram aplaudirati i na efektnom odabiru završnice albuma – obradi klasika Neila Younga sa snažnim ekološkim porukama. “After the Gold Rush” odsada definitvno nije samo Youngova pjesma, a točku koju stavlja na najnovije “zapise po Patti” ne možemo ne promatrati kao integralni dio baš njezine (predapokaliptične?) vizije.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | Patti Smith | |
| Naziv albuma | Banga | |
| Izdavač | Columbia | |
| Produkcija | Patti Smith, Tony Shanahan, Jay Dee Daugherty i Lenny Kaye | |
| Datum objave | 1. 6. 2012. | |
| Snimano | New York i Hoboken, 2011. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
1. Amerigo  2. Fuji-san 3. April Fool 4. This is the Girl 5. Banga 6. Maria 7. Tarkovsky (The Second Stop is Jupiter) 8. Mosaic 9. Nine 10. Seneca 11. Constantine’s Dream 12. After the Gold Rush |
||
| Linkovi | ||
     PattiSmith.net |
||
April Fool – Audio |
||
{youtube}BcR3I3Qk1XU{/youtube}
