U subotu je ljubljansko Kino Šiška bilo domaćin iznimno dojmljive metal večeri, nazvane prema posljednjem albumu švedskih melodic death velikana Dark Tranquillity Endtime Signals. Uz njih su nastupili njemački Hiraes i portugalski Moonspell, tvoreći trojac koji je na pozornicu donio presjek suvremene europske metal scene — doslovno Metal Europa u malom. Po slobodnoj procjeni, oko 19 sati u i oko Šiške okupilo se otprilike 500 ljudi, da bi se do kraja večeri broj popeo na oko 700, što je idealan kapacitet za ovaj koncertni prostor. Atmosfera je bila upravo onakva kakvu volimo – prisna, ali energična, s publikom koja zna zašto je došla i što želi čuti. Uvijek me iznova fascinira odanost i posvećenost metal publike. Uz Slovence i brojne Cro-metalce, susretao sam fanove iz Austrije, Njemačke i Italije — bar prema majicama i jezicima koje sam uhvatio usput. Prepoznatljiv modni kod dominirao je prostorom: crne majice s logotipima omiljenih bendova, ovaj put očekivano prednjačili Moonspell i Dark Tranquillity. Sam sam prešao četiri sata vožnje u jednom smjeru kako ne bih propustio ovaj koncert, i mogu reći da se vrijedilo potruditi. Hvala mojim koncertnim prijateljima i jučerašnjim hostel-cimerima na izvrsnom društvu i zajedničkkom užitku u glazbi.
Koncertnu večer, još prije sumraka (oko 19:15), otvorio je njemački melodic death metal bend Hiraes s moćnim i žestokim nastupom. Već od prvih tonova, publiku je pogodio snažan, brutalni vokal pjevačice Britte Görtz, koja se na pozornici nametnula ne samo kao frontwoman, već i kao istaknuta figura ekstremnog vokala. Görtz je inače i vokalna trenerica koja vodi radionice ekstremnog pjevanja, a poznata je i po radu s bendovima Cripper i Critical Mess. Hiraes su izveli pjesme s aktualnog albuma Dormant (2024), uključujući dojmljive „Under Fire“ i „Undercurrent“. Njihov nastup bio je čvrst, energičan i vrlo uvjerljiv – odličan opening act koji je više nego uspješno zagrijao publiku. Ne bih se iznenadio da ih u skoroj budućnosti ponovno gledamo na većim pozornicama.
Nakon Hiraesa, pozornicu su zauzeli moji osobni favoriti – Moonspell, često nazvani „portugalski gothic metal veterani“. Bio je to moj sedmi put da ih gledam uživo, i kao i uvijek set lista je bila drugačija. Iako me ovaj put iznenadila, ostavila je dojam promišljenog izbora idealna za atmosferu turneje Moonspell / Hiraes / Dark Tranquillity. Bend je odsvirao presjek karijere – od kultne „Alma Mater“
(Wolfheart, 1995.), preko „Common Prayers“ s posljednjeg albuma Hermitage (2021.), do klasika s albuma Irreligious (1996.), kojima su i otvorili koncert: „Opium“ i „Awake“. Završili su, kako i priliči, s možda svojom najpoznatijom pjesmom – „Full Moon Madness“. Posebne trenutke večeri obilježile su i izvedbe „Finisterra“ (Memorial, 2006.) i „In and Above Men“ (The Antidote, 2003.), tijekom kojih je Pedro Paixão napustio svoje klavijature i uhvatio se gitare. S Antidotea su izveli još dvije pjesme – „From Lowering Skies“ i „Everything Invaded“. Ukupno su odsvirali trinaest pjesama, s ritam sekcijom preciznom poput starog gotičkog sata.
Pedro je briljirao na klavijaturama, Ricardo Amorim je i dalje samozatajno precizan na gitari, a Fernando Ribeiro je dominirao pozornicom – svojim dubokim baritonom uz vješto povremeno kombiniranje growla i scream tehnika te nenametljivom, ali snažnom karizmom istinskog frontmena. Jedino ostaje nada mog skorog osmog prisustva na jednom od budućih koncerata. Moonspell me još nikad nisu razočarali.
Švedski melodic death metal velikani Dark Tranquillity nositelji su turneje Endtime Signals. U Ljubljani su odsvirali gotovo 90 minuta, u iskrenom i žeštokom nastupu. Mikael Stanne i ekipa vratili su se u Sloveniju manje od godinu dana nakon nastupa na festivalu Tolminator, i ovaj su put publici ponudili odličan koncertni doživljaj. Ipak, valja napomenuti da prvih četrdesetak minuta zvuk u dvorani nije bio na razini – barem ne za sve. Prema izjavama publike ispred bine, zvuk je bio odličan, no u većem dijelu dvorane činilo se kao da nedostaje jasnoće i balansa.
Na svu sreću, u drugom dijelu nastupa dogodio se pravi „reset“, pa je zvuk napokon bio onakav kako treba biti. Setlista je uključivala čak 19 pjesmu, odabranih iz svih faza njihove karijere. Koncert su otvorili sa „Shivers and Voids“, koja je odmah pokrenula publiku. Nastavili su s „Hours Passed in Exile“ i „Unforgivable“, potvrđujući zašto su i dalje relevantni i kreativno snažni. Budući da turneja nosi naziv prema njihovom najnovijem albumu Endtime Signals (2024.), logično je da je upravo taj materijal bio najzastupljeniji na setlisti. Naravno, nisu izostali ni klasici koji su im osigurali kultni status: sredinom koncerta dvorana je eruptirala uz „Final Resistance” , „Damage Done“ i „Cathode Ray Sunshine“, s legendarnog albuma Damage Done (2002.). Novi i stari materijal izmjenjivali su se u pažljivo složenoj ravnoteži, a kao šlag na tortu, koncert su zaključili svojim možda i najpoznatijim hitom – „Misery’s Crown“. Mikael Stanne još jednom se pokazao kao ono što pravi frontmen treba biti – karizmatičan, emotivan i tehnički besprijekoran. S lakoćom je izmjenjivao svoj prepoznatljivi duboki growl s izuzetno snažnim čistim vokalima, unoseći slojevitu emociju u svaku pjesmu. U izvedbi „ThereIn“ posebno se istaknula melankolija i izražajnost njegovog glasa, koji uživo zvuči čak i snažnije nego na studijskim snimkama iz 90-ih. Publika je to prepoznala, a Stanne je uzvraćao osmijesima, gestama i kratkim, ali efektnim najavama. Ostatak benda bio je jednako uvjerljiv: Peter Lyse Karmark i Johan Reinholdz na gitarama nizali su precizne riffove i melodične solaže, Martin Brändström obogatio je zvučnu sliku atmosferičnim klavijaturama i samplovima, a ritam-sekcija bila je čvrsta i pouzdana osnova cijelog zvuka. Nakon koncerta, bend se na društvenim mrežama zahvalio ljubljanskoj publici, istaknuvši dvije „nezaboravne večeri“ koje su proveli u Bratislavi i Ljubljani.
Ne propustite nastup ovih bendova u Zagrebu, 30. travnja 2025., u klubu Boogaloo. Ovakve koncertne večeri ne događaju se često – nemojte ih prespavati! Uživajte!
