Na današnji dan 2010. u zagrebačkom Domu sportova koncert je održala legendarna hard rock skupina Deep Purple. Iz arhive SoundGuardiana izvlačimo izvještaj s fotografijama da se prisjetimo kako je bilo.
Nakon dugih sedam godina Deep Purple je ponovno nastupio u Zagrebu te pred nekoliko tisuća obožavatalja napravio svjetski hard rock spektakl koji se u današnje vrijeme ne viđa tako često. Pripadnici različitih generacija okupili su se sinoć u Domu sportova s jednom jedinom mišlju, da svojim prisustvom odaju počest bendu koji i dalje, usprkos vremešnosti svojih članova, sadrži onu izuzetnu kvalitetu koju su imali oduvijek, bez obzira na postave koje su su se izmjenjivale svih ovih godina njihove duge karijere. U prošlosti, kroz bend su naime prošli brojni poznati i priznati glazbenici; od Roda Evansa, Davida Coverdalea, Joea Satrianija, Tommyja Bolina pa sve do možda najpoznatijih Ritchiea Blackmorea i Jona Lorda.
Deep Purple definitivno nije jedan od bendova u čijem centru se nalazi vokal kao nositelj svega, već bend koji se sastoji od jednako dobrih glazbenih virtuoza. Od početka su sadržavali konstatnu kvalitetu i svako novo, prazno mjesto popunjavali, ako ne boljim, onda jednako dobrim članom. Klavijature, gitare i vokal, tvorile su i dan danas tvore, originalnu kombinaciju koja je sinoć stvorila neopisujuće stanje u svima prisutnima.
Britanski rokeri počeli su dvosatni koncert s pjesmom Highway Star, a nastavili s Things I Never Said. Publika je na početku bila pomalo umrtvljena, ali kada su začuli zvuke Strange Kind Of Woman i Fireball, došlo je do preokreta. Mislim da je okupljena masa tek tada uistinu postala svjesna koje se istinske legende nalaze pred njima. Bend je u nastavku koncerta, između ostalih, odsvirao Mary Long, Perfect Strangers i Space Trukin’, da bi na kraju izveli kultnu Smoke On The Water. Naravno publika je zahtjevala bis i Deep Purplovci su se nakon pristojnih par minuta, vratili na scenu sa kultnim pjesmama Hush i Black Night. Što se tiče popratnih stvari bitnih za dobar koncert, izdvojila bi kvalitetu zvuka koja možda i nije bila na najvišem nivou, ali je zato light show bio fantastičan.
Najupečatljiviji trenutak na koncertu definitivno pripada solažama Stevea Morsea na gitari i Dona Airya na klavijaturama. Ne bih znala procijeniti koliko su solaže trajale, jer u tom trenutku vrijeme je bilo nebitan pojam. Kada je Don Airy krenuo sa klavijaturama mixajući razne vrste glazbenih djela, uključivši i ona klasična, publika je jednom trenutku prepoznala melodiju naše poznate međimurske narodne Ljubav se ne trži i oduševljeno, gromoglasno zapljeskala. Vi ste najbolja ekipa koja zna što je prava glazba i zna se zabaviti. Volimo vas, čuvajte se, vidimo se uskoro…, rekao je Ian Gillan na kraju koncerta i oprostio se sa tužnom publikom koja je željela još.
Spomenula bih i predgrupu Kaitner Z Doka Group koja je na zahtjev samog Deep Purplea bila pozvana kao gostujuća grupa i bila više no izvrsna. Riječ je, naime o odličnim instrumentalistima, koji imaju zavidne karijere i umijeće koje su stekli u ponajboljim bendovima. Svirali su širom svijeta s najpoznatijim glazbenicima, između ostalih, sa s Ianom Paiceom (Deep Purple), Jonom Lordom (bivšim Deep Purplea) te Markom Schulmanom (Pink Floyd, Foreigner, Billy Idol) .
Mnogi su bili nezadovoljni što nisu čuli Child in Time, ali vjerujem da većina drugih, uključivši mene, to nije zamjerila. Sinoćnji koncert bio je spektakularan bez obzira na nesviranje njihove najpopularnije pjesme. Pravi poznavatelji i obožavatelji glazbe Deep Purplea dobili su i više no što su mogli očekivati, uzmemo li u obzir da je zlatno doba ovog benda daleko iza njih. Ono što su svojim nastupom uspjeli pokazati je, da usprkos svemu, još uvijek zaslužuju titulu najboljeg hard rock banda i da im nitko od mlađih ne može konkurirati.
Autorica: Ana Vukorepa, članak je izvorno objavljen 6. lipnja 2010. na SoundGuardian.com
