Tuniški skladatelj i svirač ouda Dhafer Youssef postao je globalni fenomen korištenjem tradicionalnoga arapskog žičanog instrumenta ouda kako bi zauzeo mjesto u zapadnoj glazbi uspjevši osloboditi instrument njegove tradicionalne uloge i unijeti ga u jazz. Pritom crpi inspiraciju iz međunarodne raznobojne palete stilova, pokrivajući gotovo svaki kutak svijeta. U svojim skladbama usmjerenim prema budućnosti, glazbenik besprijekorno spaja različite kulturne utjecaje poput jazza, arapske, elektronske i klasične glazbe
Neki koncerti dolaze s dugogodišnjim iščekivanjem i slojevitim očekivanjima, a sinoćnji koncert Dhafera Youssefa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio je upravo takav. Naime, da bi se iskusila prava snaga Youssefove glazbe mora ga se čuti uživo na pozornici. Njegov najnoviji album Streets of Minarets (2023) donosi raskošno produciranu fuziju arapske glazbene tradicije i suvremenoga jazza, s impresivnim gostima poput Herbieja Hancocka, Marcusa Millera, Nguyên Lêa i Dave Hollanda. No, sinoćnji nastup donio je sasvim drugačije iskustvo – meditativno, prožeto sufijskim duhom i u potpunosti vođeno njegovim hipnotičnim vokalom. Youssefov vokal je bio glavni nositelj emocija na ovom koncertu, njegova interpretacija bijaše istovremeno suptilna i snažna. Kroz dulje improvizirane vokalne dionice, publika je bila uvučena u duboku meditaciju koja je spajala zvučnu ljepotu i mističnu ozbiljnost sufijskoga naslijeđa.
Iako je koncert bio posvećen promociji njegovoga najnovijega albuma Streets of Minarets uz „presjek bezvremenskih hitova iz njegove bogate karijere“, kako je glasila najava, malo što je zvučalo poznato jer je izvedba uzela duboke korijene u duhovnoj tradiciji, s naglaskom na vokalnu dominaciju i improvizacije koje su podigle atmosferu na transcendentalnu razinu.
Umjesto očekivane smjese arapske melodike i jazz improvizacije, glazba je naginjala mističnom, kontemplativnom izrazu. Oud je, naravno, imao istaknutu ulogu, ali nije bio središnji element u kojem bi se motivi razrađivali kroz instrumentalnu improvizaciju – umjesto toga, upravo je Youssefov glas bio glavni instrument večeri. Cijeli koncert bio je iskustvo za slušanje zatvorenih očiju i meditaciju, uz rijetke trenutke ritmičke razigranosti. Atmosfera je bila ispunjena kontemplativnim tonovima, a sa svakim novim vokalnim izričajem Youssefa, čini se da je nastajala dublja povezanost između izvođača i publike. Iako su improvizacije bile dominantne, publika je slušala u stanju potpune pažnje, osjećajući se kao dio istinskoga sufijskog rituala. Iako dvorana nije bila ni blizu popunjene, svi nazočni, najrazličitijih dobnih skupina, iskonski su proživljavali novu dozu mističnoga iskustva, koje je Youssef pružao.
Ako je Streets of Minarets na snimci oslonjen na dijalog jazza i arapske tradicije, sinoćnji koncert zvučao je bliže njegovim ranijim, introspektivnijim radovima. Birds Requiem (2013) bio je jedan od albuma koji je uveo meditativniji stil u njegov opus, dok je Diwan of Beauty and Odd (2016) pokazao elegantniji spoj harmonija i ritmičkih struktura jazza. U usporedbi s njima, koncert u Zagrebu bio je minimalističniji, gotovo ritualan u svojoj izvedbi.
Youssef je nastupao u pratnji mladih i talentiranih glazbenika (Daniel Garcia na klaviru, Mario Rom na trubi, Swaéli Mbappé na basu i Tao Ehrlich na bubnjevima), koji su, unatoč tome što nisu sudjelovali na snimanju albuma, uspjeli stvoriti intiman, ali snažan glazbeni jezik precizne i atmosferične izvedbe. Večer je tek u predzadnjoj kompoziciji, prije koje je Youssef ostvario (duhovitu) verbalnu interakciju s publikom, poprimila izraženiju jazz dinamiku – Youssef ju je posvetio Palestincima, nazvavši ih „najsnažnijim narodom na svijetu“. Bis je donio novu skladbu s nadolazećega albuma, koja je bila jasnije u jazz idiomu i sugerirala zvuk koji bi mogao biti bliži očekivanjima onih koji vole njegov fusion pristup.
Na kraju, ostaje pitanje je li ovaj koncert ispunio očekivanja. Ako je netko došao zbog kompleksnih jazz improvizacija i instrumentalnih dijaloga, možda je ostao pomalo uskraćen. No, s druge strane, dobili smo izvedbu koja je bila emocionalno snažna, s glasom koji se uzdizao poput molitve i stvarao iskustvo koje nadilazi klasične koncertne okvire. Dhafer Youssef je glazbenik koji ruši granice između kultura, stilova i tradicija – sinoć je to učinio suptilno, ali moćno. Svojim je nastupom uspio prenijeti zvučnu duhovnost i intenzivnu strast svojih korijena, podižući koncert na razinu umjetničkoga iskustva koje spaja prošlost i sadašnjost. Bez obzira na to što nije nastupao s glazbenicima s albuma, koncert je ostavio snažan dojam i pružio publici neopisivo duhovno putovanje slaveći različitosti i podsjećajući da glazba ima moć povezivati ljude bez obzira na njihovu pozadinu ili podrijetlo.
