Sad znam da iskreno žalim što nisam bio i na prethodna dva koncerta Mangroovea 7. i 9. veljače. Zašto? Odgovor je samo jedan – želim višekratno uživo slušati kako ovi glazbenici nadahnuto sviraju izvodeći svoje skladbe.
Ovaj završni koncert imao je doista ogromnu pozitivnu vibru, koja je s jednakim intenzitetom djelovala i na njih, kao i na nas publiku. U prepunoj Kontesi bilo je doista ugodno guštati u izabranoj i poznatoj setlisti iz njihove bogate diskografije. Mangroove čine ljudi okupljeni oko svoje zajedničke glazbene vizije gdje se svi dobro osjećaju i gdje su svi jednako važni i bitni. Sjajna je stvar da ispred muške ekipe stoji Željka Veverec, koja svojim vokalom izuzetno modulira sve kompozicije koje izvode. Naime, tijekom večeri Toni Starešinić, Leo Beslać i Silvio Bočić dali su si dodatno oduška u instrumentalnom dijelu koncerta pri čemu je na površinu odmah izašao taj zarazni groove, koji vas samo nosi i na njegovim valovima plovite prema nepreglednoj pučini inspirativne i osebujne glazbe i pritom odlučujete da ne želite vratiti. Zapravo, vrlo je zanimljiva ta njihova lakoća ulaženja u muziciranje općenito. Od prve svemirske, satelitske pa do zadnje stvari Mangroove su svima dali do znanja da su doista vrhunski majstori svojih instrumenata. Dečkima je sjajno parirala i pridružila se Željka o čijim vokalnim preferencijama bi se dalo jako puno pisati, stoga ću ovaj puta samo napisati – draga moja damo, imate doista moj duboki naklon do poda i zapravo, baš tako se to radi – maestralno!
Dio oko njezine izvedbene uloge ovaj put sam samo „ukrao“ od nje same. Naime, fascinira činjenica je da tek negdje u zadnjoj trećini koncerta prvi put, više se ne sjećam tko rekao, „dragi moji jedna, jedina i neponovljiva Željka Veverec“! Od samog početka Željka nas je itekako sigurno i samouvjereno vodila kroz ovu glazbenu avanturu i pri čemu su se njoj i bendu pridružili gosti, od kojih bih svakako istaknuo vrhunskoga mladog glazbenika – trubača Valdemara Kušena čije su gotovo neprimjetne puhačke dionice ostavile duboki trag u kompozicijama pri kojima je svirao. Nažalost, najavljeni kontrabasist Hrvoje Kralj nije mogao gostovati jer je čekao je da na svijet dođe njegova mala Sofija! Čestitam, kao i svi nazočni u Kontesi, koji su velikim pljeskom pozdravili tu vijest.
Vrijeme je brzo proletjelo do trenutka kad je na pozornicu po prvi put te večeri izašao Vlado Mirčeta, gitarist Mayalesa, te se ovo atraktivno glazbeno putovanje nastavilo. U velikom finalu na scenu su došli Mayales i zbor „Izvor“, koji su s Mangroove izveli novi (zajednički) singl Komad neba, pri čemu nas je fascinirala velika samozatajnost Petra Beluhana, nakon čega se koncert pomalo primicao kraju. Velika zahvala Mayalesu, kao i zboru „Izvor“, koji su sve tri večeri uveličali nastupe Mangroovea. Spoznaja da se svi nalazimo pod tim komadom neba istinsko je poistovjećenje sa svime što je oko nas te da bi svi ljudi trebali biti jednaki i ravnopravni. Nažalost, to se događa tek povremeno i vrlo je kratkoga vijeka. Publika je sjajno reagirala na skladbu Mayalesa Mogu i sama s albuma Svima želim raj za sve, čime je ova glazbena večer doista bila u potpunosti ispunjena. Bila je prepuna pozitivnih vibracija, poruka ljubavi i mira, međusobnoga uvažavanja i nekoga oblika zajedničke sreće, poput mantre koja nam u ova luda vremena itekako treba.
Za kraj, želio bih istaknuti da bi ovakvih glazbenih događanja trebalo bi biti više – sve samo da se ljudi bolje osjećaju i da jednostavno mogu pokupiti dovoljnu dozu dobre vibre te „gurati“ dalje! Kao što liječnici znaju propisati dozu lijeka svaka tri mjeseca po 2 sata da se lakše izdrži do iduće terapije, tako i mi iščekujemo idući koncert Mangroovea.
Mangroove, hvala vam na svemu, upravo nam je ovo trebalo!
