Drugi dan INmusic festivala protekao je u znaku kontrasta i šarolikosti. Iako su headlineri mnogima glavni razlog za kupiti ulaznicu, rijetko su jedina stvar koju publika ponese kući.
Već od ranog poslijepodneva, unatoč visokim temperaturama, posjećenost festivala bila je na zavidnoj razini. Travnjaci Jaruna bili su prepuni dekicama i raspoloženom ekipom koja je odmarala u hladu, ali se nije libila ni zaplesati ispred stagea.
Pravi primjer festivalske atmosfere mogli smo vidjeti tijekom nastupa RH Space Orkestra koji je, unatoč terminu, okupio respektabilan broj posjetitelja koji su uživali u jedinstvenoj kombinaciji žanrova i instrumenata po kojoj je ovaj sastav posljednjih godina postao dobro poznato ime zagrebačke koncertne scene, sasvim opravdano. Osobno ih se veselim ponovno vidjeti na velikim pozornicama.
Sprints su bili sljedeći koji su zapalili Main Stage. Kompletan bend pokazao je izrazito jaku i neumornu energiju, s glavnom performerkom Karlom Chubb koja nije stajala ni sekunde. Ono što se istaknulo kroz drugi dan festivala svakako je sve intenzivnija interakcija s publikom pa je tako Karla u jednom trenutku i prepustila gitaru mladiću kojemu je to zasigurno bio vrhunac dana, dok je sama završila među okupljenima koji su je nosili kroz prve redove.
Unatoč izjavi kako teško podnosi sunce, “I’m Irish and ginger, what do you expect”, njezina energija ostala je na visokoj razini do kraja nastupa, a posebno se istaknula izvedbom pjesme “Desire” uz stihove “I wanna eat you alive”, na oduševljenje publike.
Sveukupno, Sprints su isporučili sirovu punk energiju, nekoliko snažnih političkih poruka i nastup koji je bez problema podignuo publiku na noge.
Nakon takve eksplozije na World Stageu dočekao nas je australski Any Young Mechanic s puno mirnijim i pitomijim nastupom. Dio publike ponovno je pronašao mjesto na travi, drugi su lagano plesali, a cijeli prostor nakratko je dobio potpuno drugačiji ritam. Upravo takav kontrast i spoj različitih žanrova ono je što čini festivalske dane zanimljivima.
Kako se spuštao dan, prostor ispred Main Stagea počeo se sve više puniti u očekivanju The Flaming Lipsa. Bend koji je svoj prvi nastup na INmusicu ostvario točno prije 16 godina, ponovno je osvojio publiku. Iako mnogi kod njihovih nastupa ističu niz rekvizita i posvećenost audio-vizualnom performansu, za mene je glavni adut upravo golema pozitivnost, toplina i osjećaj da i sami nevjerojatno uživaju na pozornici, što se može zaključiti i iz njihove poruke publici: “Thank you for smiling with us”. Na takvu atmosferu ne mogu ostati imuni ni oni manje upoznati s opusom benda.
Nakon šarenog i razigranog svijeta The Flaming Lipsa uslijedila je još jedna izuzetna izvedba večeri, meni osobno možda i najsnažnija. Jehnny Beth dočekala nas je na World Stageu s potpuno minimalističkim pristupom. Njezina prisutnost bila je dovoljna da zadrži pažnju publike, oslanjajući se u potpunosti na sirovu energiju i karizmu. Napokon smo dobili nastup vrijedan headbanganja i današnjeg brufena.
Kako se nastup bližio kraju, publika se polako selila prema glavnoj pozornici, a do trenutka izlaska Gorillaza festival je iza sebe pokazao već mnoštvo različitih lica. No broj posjetitelja jasno je pokazao što se očekivalo kao vrhunac večeri.
Publika je okupila različite generacije, a posebno su se isticale skupine fanova koje nisu stajale isključivo u prvim redovima u ulozi promatrača, već su i na nekim malo udaljenijim pozicijama pronašle svoje mjesto gdje su neumorno plesale, pjevale i širile dobru energiju svima oko sebe, neovisno o tome jesu li znale samo najveće hitove ili cijelu selekciju pjesama s posljednjeg albuma.
Jedan od trenutaka koji je izazvao sveopće oduševljenje bio je izlazak Joea Talbota tijekom izvedbe “The God of Lying”, a publika ga je dočekala kao savršenu uvertiru u večerašnji nastup Idlesa na Jarunu.
Sve u svemu, Gorillaz je svojim performansom apsolutno opravdao stvoreni hype.
Ipak, baš kao i prvog dana, festival je nastavio živjeti i nakon odlaska headlinera s pozornice.
Hidden Stage ponovno je pokazao zašto ima toliki odaziv svake godine, a sinoć je sve one željne još dobre glazbe, plesa i druženja u kasnije sate dočekao JeboTon Ansambl.
Osim na Hiddenu, na karaokama su se dugo nakon završetka koncerta pjevali hitovi Gorillaza, ali i irske lokalpatriotske pjesme, dok je Silent Disco još jednom dokazao da na INmusicu gotovo svatko može pronaći ponešto — od ABBE i Papa Roacha do jako dobrog drum’n’bassa.
Bilo je tu tijekom dana još sjajnih izvedbi, od Orvela do Turbo Trans Turista, no još nismo na čisto s kloniranjem. Možda iduće godine!
Umornih nogu, ali puni pozitivne energije, veselimo se današnjoj završnici. Let’s go!
Galerija fotografija; Drugi dan INmusic festivala, foto: Martina Mataković
