Edo Maajka u intervjuu za poprock o Brundanju, vinilu „No sikiriki“ i novim planovima na rap sceni
Jedan od meni osobno najljepših festivala u Hrvatskoj je Brundanje. Tako ću i ove godine pohoditi Huzjanovu 36, ugodno se smjestiti uz fini zalogaj i još bolju pivu i slušati meni drage bendove. Ove godine će nas 27. i 28. lipnja zabavljati: Prljavo kazalište, Kawasaki 3P, Jura Stublić i Film, Edo Maajka, M.O.R.T i Donkey Hot. Uz sve te rock, punk i slične bendove smjestio se čovjek koji u svakom line upu ima svoje mjesto. Edo Maajka!
Ima rapera i ima rapera. Edo Maajka je jedan i jedinstven – stoga i ova usporedba u naslovu. Oštra i britka analiza svega što se oko nas događa. Edo siječe sa svojim stihovima kao katana koju je skovao i napravio Hattori Hanzo.
Uz to je uhvatio malo vremena u svom prenapučenom rasporedu da odgovori na naša pitanja.
Prije svega Edo hvala na odvojenom vremenu puno znači za ovaj mladi portal. Uvijek sam te vidio kao etalon za rap. Gdje ti sebe vidiš u rap povijesti ovog našeg podneblja?
Jedan sam od onih koji su dugo na sceni, u diskografiji sam od 2002. godine, aktivan sam cijelo to vrijeme i zahvalan što je i sada tako. Ne znam šta bi ti odgovorio, tu sam i vidljiv cijelo to vrijeme.
Jedan od povoda za ovaj razgovor je re-izdanje legendarnog albuma „No sikiriki“ na vinilu. Kako danas gledaš na taj album s otklonom od 20 godina?
To što i danas izvodim neke pjesme s tog albuma i ljudi ih pjevaju na koncertima mi je veliki uspjeh. Album je svestran, ima storytellinga ima društvenih tema i standardnog rep preseravanja, krcat je odličnim beatmakerima i gostima koji su ostavili veliki trag, a neki su i sada aktualni i odlični u svom poslu. Gledam na taj album kao na jedan od svojih najuspješnijih albuma. Masteriro ga je Filip Motovunski i odlično je napravio pos’o.
Kad svo već kod albuma, od Moćnog je prošlo skoro pa tri godine. Kuha li se što novoga u Edinoj kuhinji?
Da, počeo sam kuhat, još odlučujem jel da radim sve trake u hip-hop produkciji ili da s bendom posložim neku fuziju, neki nastavak albuma Put u plus. Kad to odlučim mislim da će sve ići jako brzo. Uzeo sam od Kooladea par genijalnih beatova, nešto od Cobija, s tim se igram malo, imam dosta loopova na mpciju i dobrih rifova, sad sam baš u radnom pogonu.
Koncertno si aktivan i to u raznim kombinacijama. Kako je došlo do ovog miksa u Zadru?
Pozovu me nekada na svirke na kojima sam kao neki Papa Štrumpf, pred publikom od 13-17 godina, to su klinci čiji roditelji dolaze na moje koncerte, meni to bude jako zanimljivo jer se pred njima osjećam kao neki newcomer, kao onda kad sam se početkom 2000-ih tek predstavljo publici, dobro mi je to. Vidim uživo nove izvođače, gledam kako se i u kojim sve smjerovima razvija rep muzika. Zadar je bio odličan, za neke izvođače nisam ni znao, a napravili su totalni urnebes, drago mi je vidjet mlade s jedva 20 godina koji su puni elana i gaze sve pred sobom.
I na Pagu je najavljen koncert sa Vojkom V. Samo će biti taj ili će se ići u neku turneju s tom postavom?
Samo taj koncert je za sada u pitanju, ali ‘ko zna, možda neki organizatori konačno počnu raditi turneje regionalnog karaktera s po nekoliko izvođača. To je vani već dosadna šablona koja kod nas nije nikada zaživjela. Dođeš na putujući festival koji ima 4 ili 5 izvođača i svi rokaju po pola sata ili 45 minuta, ludilo…
Gledao sam te na pozornici u svim mogućim verzijama. Samog, s bendom, s orkestrom.. Moram priznati da si sa bendom, po meni, najmoćniji – ima li u planu takva turneja?
Sigurno ću za zimu i iduću godinu složiti bend. Zadnji bend s kojim sam radio Put u plus je zafrkala korona, taman smo odradili sve festivale i onda lockdown. S obzirom da sam sa Kooladeom uradio Moćno, a i 20-ta godišnjica albuma Slušaj mater je bila aktualna, od tada sam sa DJ Oli do Bolli i pojačali smo se s plesačima Universe dance crewa. Sad sam se zaželio benda, pogotovo ovaj projekt sa Jazz Orkestrom HRT-a me je protreso i sad moram složiti bend. Inače smo završili snimanje tog albuma i evo čekamo na miksanje, mislim da će oko 10-og mjeseca biti i vinil. Planiramo promociju tog vinila i veliki koncert u Lisinskom u 11-om mjesecu. Do tad samo u Puli 28.6. i pokušavamo dogovoriti još par nastupa.
Jedna od odlika tvojih tekstova je precizno seciranje društvenih događaja i stanja. Osjećaš li obvezu komentirati društvene probleme? Je li ti bitno biti „glas naroda“?
To mi nije tolko privlačno, pjesme u kojima sam obradio teme društvenih problema su još uvijek itekako aktualne, pa kad počnem pisati takve stvari onda nekako sam sebi počnem ići na živce i imam osjećaj da recikliram. Puno mi je veći izazov secirati samog sebe, kopati po nekim svojim emocijama i stanjima s kojima se neki ljudi mogu poistovjetiti, to se osjeti na albumu Moćno. Iako ne mo’š pobjeć od komentiranja društva i društvenih promjena pa mi je gušt provući poneku rečenicu koja nas sve oslikava kroz bilo koju tematiku. Nekad je slučaj da je ono što je u nama ujedno i oko nas ili obratno.
U većini tvojih albuma ima puno suradnji. Je li ti se neka urezala u pamćenje?
Sve su mi se urezale u sjećanje, ne znam koju izdvojiti. Recimo suradnje koje sam imao sa Dinom Šaranom i Sky Vikluhom su mi super jer se brzo skontamo, vrlo lako se nadopunimo, bez obzira jesmo li skupa u studiju ili to radimo on-line preko mailova, tako je isto sa Sašom iz TBF-a. Suradnja s Arsenom Dedićem na pjesmi Sta će reć je puna anegdota i bila mi je odlično iskustvo vidjet maestra na licu mjesta u svom nonšalantnom radu. Puno sam naučio i surađujući s mnogim glazbenicima, producentima, bendovima. S Rade Šerbedžijom je bilo totalni užitak raditi na pjesmi Moj put s kojom sam zatvorio album Moćno. Mogu ti ovako nabrajati i napisati dobru knjigu samo o suradnjama koje sam ostvario i na kojima ću biti vječno zahvalan.
Svjedoci smo poplave raznih trendova u glazbi! Znam da si uvijek isticao činjenicu da se o ukusima ne raspravlja. No ima li u toj poplavi novih izvođača nešto što zadovoljava ukus Ede Maajke?
Stoposto je reper iz Sarajeva koji je izbacio nedavno par singlova, odlični su i jedva čekam album, u Zagrebu je hrpa novih izvođača koji će uskoro izbaciti albume, jako volim ono sto radi Burky, za njega imam osjećaj da skoro svake godine izbaci svoj album prvijenac, poslušajte izvođače TDKM-a, skoro sve što izađe iz Jeboton kolektiva mi je kvalitetno, slab sam ti za ovo jer uvijek zaboravim hrpu ljudi i poslije mi krivo..
Kako si ti evoluirao tijekom svih ovih godina? I kako je evoluirala glazbena industrija u tom istom vremenu? Ima li mjesta za iskrenost u industriji? Može li se u toj mašini ostati vjeran sam sebi?
Meni je jako bitno da mi je svaki album drukčiji, da imam pomake i eksperimente u produkciji i glazbenom soundu, da je flow barem na nekim pjesmama malo drukčiji od svakog prijašnjeg, da su textovi iz nekih drugih kutova ili da neku temu odradim na čudniji i drukčiji način, mora biti drukčije jer ako nema promjene dosadno mi je, dosadno za izvoditi, a to je najgore za izvođača. Kad si ovolko godina na sceni promjena je jako bitna, i tu treba odjebat publiku i ne dopustiti sebi da ti publika diktira album i produkciju, jer da je tako ne bi se maknuo od Prikaza i Bombe.
Glazbena industrija se velikim dijelom svodi na štancanje jedno te istog recepta koji prođe nekome ko je ili kreativan ili hrabar ili je povoljan trenutak, kad neko uradi hit onda sve na sceni zvuči kao ta pjesma, textualno, kickovi, snarovi, kopi pejstanje i zamor, iskreno ne znam kako im se to da radit i kako se publici da to slušat. Puno je istih na sceni, globalnoj, i jako je dosadno sve to, ali ne možemo skroz otić u depru, postoje iskrice koje se dese i onda mi je drago što je muzika tu i sto sam konzument, tipa: Doechi, Little Simz, Tyler the Creator, Kendrick, Amyl and the Sniffers, još hrpa, hrpa drugih. Stvar je u tome da je ponuda ogromna, nikada do sada nije tol’ko izvođača bilo aktivno, tol’ko singlova izlazilo na dnevnoj bazi, algoritmi su sranje, treba ti sreće da naletiš na nešto drukčije u moru istog, još uz to sve imamo na strimerima AI muziku koju proizvode sami streaming servisi. Previše je tu fekalija, ali bisera ima i mislim da nije manjak bisera nego algoritmi nisu biser friendly…
Očito je da s godinama moraš bolje balansirati karijeru i privatni život. Jesi li u toj fazi da možeš birati kad ćeš nastupati i kad ćeš izdati album?
Mislim da sam oduvijek u fazi biranja kad ću izdat album, samo sam prije bio nestrpljiviji s više vremena za provoditi u studiju, sad to radim nekako stihijski, osjetim ogromnu potrebu za pisanjem i repanjem i bukom pa samo nekako izađe iz mene u kratkom roku sve što se nakupi u meni.
Što se tiče nastupanja to je najhektičnije za vrijeme ljeta, ta tri mjeseca se baš umorim i iscrpim, ostatak godine je puno mirniji, po par svirki mjesečno što je meni jako dobra i dostatna doza. Volim biti kod kuće.
