Je li stvarno veliko iznenađenje što večeras uz Elvisa Stanića nije bila gitara?
Nije, ako se iz naslova pažljivo iščita da će na ovom koncertu biti prezentiran (svima poznati) dio bogatog francuskog glazbenog šarma koji je prvenstveno vezan uz harmoniku.
Harmonike, čiji zvuk prvenstveno asocira na veselje, prpošnost, zvuk koji pokreće i podiže serotonin, hormon sreće.
A onda sebi postaviš pitanje kako će se harmonika uklopiti u „stroge“ i ozbiljne kanone jazza. Obzirom na činjenicu da jazz nudi ničim ograničene slobode izražavanja, a u sprezi sa world glazbom donosi pred slušatelje i rijetko poznate instrumente, onda iznenađenja i ne bi trebalo biti.
Poznato je da je Elvis Stanić zaista vrstan gitarist, no kako je sam kazao: „Harmonika je zaista bila moj prvi instrument. Počeo sam je svirati s nekih 6-7 godina, ali sam je kasnije zapostavio“.
Ponovni interes potaknuo je Richard Galliano, poznati francuski harmonikaš talijanskog porijekla, čije je sviranje Elvisu otkrilo kako harmonika može proizvesti plemenit i zanosan zvuk. Ostalo je poznato, gitara je otišla u drugi plan.
Predstavljajući ekipu u sastavu: Leo Škec na gitari, Darko Mihelić – Boćo na kontrabasu i Andy Cech na bubnjevima, Elvis je večerašnji koncert najavio kao koloplet melodija s bradom, melodija iz filmova, melodija koje se rijetko mogu čuti u živo. „Biti će to putovanje u sve zemlje svijeta gdje harmonika nije izgubila kredibilitet“.
Putovanje je počelo na Antilima, stoga se u startu mogao osjetiti „miris“ latino ozračja, da bi se putovanje nastavilo (očekivano) u Argentini u pjesmi koja je jednom nogom bila u Buenos Airesu (tango), a drugom u rasplesanim ulicama Montmartrea.
Malo drugačiji tango, onaj lirskiji i romantičniji mogli smo čuti u „Antoniji“, coveru Pata Methenyja.
Dokaz da je harmonika jedan od omiljenih instrumenata u Lijepoj Našoj pronašli smo u obradi istarskog narodnog plesa, poznatog pod imenom Balun.
Čuli smo tako i „Fou Rire“, „L’Indifference“, kao i neke za koje autor teksta nije zapamtio imena.
Za sam kraj koncerta izvedena je autorska „Kiša“ koja me svojom atmosferom i ritmom neodoljivo podsjetila na Gibonnijevu „Kišu“ („Zinaab“). Nastala je kako je Elvis ispričao, kao pokušaj šamanskog vračanja u pokušaju da prolom oblaka zaobiđe mjesto održavanja jednog koncerta na otoku. I čudo se zaista dogodilo.
Glazbenici su od reda iskazali zaista vrhunsku prezentaciju kroz zajedničku svirku, kao i kroz pojedinačne improvizacije za koje su dobili aplauze na otvorenoj sceni.
Velike aklamacije posebno je dobio Darko Mihelić za koga je Elvis u zafrkanciji kazao: „Možemo se mi ostali truditi koliko hoćemo, ali najveće aplauze dobije uvijek bas“.
Na opetovane zahtjeve očito razdragane publike izvedena je laganica s kojom obično koncerti i završavaju s ciljem ublažavanja pozitivnih reakcija gledališta, a njeno ime je „Ju te sam se zajubija“ za koju postoji (neprovjereno) mišljenje da je autor bio Arsen Dedić.
I tako je ciklus dobre glazbe u Hrvatskom domu Ivo Tijardović startao punom brzinom (bravo ekipa). U očekivanju smo (prema najavama) još mnogo predivnih momenata koje će nam donjeti Dhafer Youssef & Eivind Aarset, Je Veux, Jay Jay Johanson, Pavel, Chui, Lino, The Keyboard Extravaganza, Split Blues Forces, Mostar Sevdah Reunion, Božo Vrećo, Duo Abélard (Rammstein’s tribute), Miroslav Tadić i Merima Ključo.
