Elvis Stanić nastupio je u srijedu, 1. travnja, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli i publici prikazao dva lica jedne večeri: retrospektivu dugogodišnjeg rada i premijeru novog albuma “2 for Tango”. Bio je to njegov prvi samostalni koncert u Puli. Do sada je u ovom gradu nastupao isključivo kao gost na tuđim koncertima.
Stanić je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih glazbenika, gitarist, skladatelj i producent s dugim nizom diskografskih priznanja te prepoznatljivim mjestom na regionalnoj i europskoj jazz i world music sceni. Upravo ta karijera bila je prvi dio večeri: presjek koji je publici podsjetio na putanju od prvih albuma do danas.
Večer je otvorila gitara. Stanić je sjeo, postavio instrument i krenuo. Nakon prve skladbe, okrenuo se publici i ispričao priču koju mnogi nisu znali. Njegova prva ljubav nije bila gitara, bila je harmonika. Počeo je svirati s pet godina, što je za instrument koji traži koordinaciju obiju ruku i osjet za dinamiku neuobičajeno rano. Gitara je došla kasnije, u mladenačkim godinama, i to iz posve praktičnih razloga: gitaru je lakše ponijeti na zabavu na plaži ili na okupljanje s društvom, a zvuk koji proizvodi prihvatljiviji je u tim situacijama od harmonike. Stanić je to rekao s osmijehom, a publika je reagirala smijehom.
Povratak harmonici nije bio sentimentalan gest prema djetinjstvu. Potaknuo ga je Richard Galliano, francuski harmonikaš talijanskih korijena, jedan od glazbenika koji su ovaj instrument uveli u jazz i klasičnu glazbu i pokazali da harmonika može zvučati posve drukčije od onoga što je uvriježeno u javnosti. Stanić je Galliana naveo kao ključni poticaj za promjenu perspektive prema instrumentu koji je kao dijete smatrao svojom prvom glazbenom adresom.
Taj povratak harmonici obilježio je i put prema albumu “2 for Tango” i projektu AIRes Collective. Stanić je objasnio da je pri sastavljanju benda imao jasnu predodžbu o zvuku koji želi. Stanić je bio gost na jednom od Jazz Jam Sessiona koji se u Mimozi održavaju srijedom i tamo je upoznao Leona Brenkoa, puležanina koji će na kraju zauzeti mjesto za klavirom u AIRes Collectiveu. Taj slučajni susret pretvorio se u glazbenu suradnju koja je vidno obilježila zvuk novog albuma.
AIRes Collective čine četiri glazbenika: Alba Nacinovich (vokal), Goran Rukavina (bas), Leon Brenko (klavir) i Žiga Kožar (bubnjevi). Naziv albuma “2 for Tango” već u naslovu naznačuje smjer: dijalog, izmjena, zajednički ritam. Nacinovichev vokal u kombinaciji s Brenkinom klavirskom linijom i Stanićevom gitarom dali su zvuku jasnu vertikalu, dok su Rukavina i Kožar gradili čvrst, ali nenametljiv ritamski okvir.
Program večeri bio je glazbeno putovanje kroz nekoliko geografskih i stilskih koordinata. Stanić je publiku vodio kroz Pariz, Buenos Aires i Brazil, a svako od tih glazbenih podneblja dobilo je prostor i karakter. Parišku notu nosili su komadi s jasnim utjecajem francuske chanson tradicije i jazz manire kakvu je promovirao upravo Galliano. Buenos Aires je donio tango, onaj tango koji nije plesni rekvizit nego glazbena forma s vlastitim unutarnjim nabojem. Brazil je u program unio ritam i toplinu.
Uz ta putovanja, Stanić je uvrstio i hrvatska glazbena mjesta, no ne u uobičajenim aranžmanima. Tradicijske i poznate skladbe obradio je u drukčijem ruhu, prilagođenom zvuku AIRes Collectivea. Rezultat je bio prepoznatljiv i nov u isto vrijeme: publika je prepoznala melodije, ali ih je čula u kontekstu koji nije bio folkloran ni kitnjast.
Kazalište nije bilo posve puno. Poneko je mjesto ostalo prazno, no publika koja je došla pratila je svaku skladbu pažljivo i ispratila je pljeskom. Nije bila bučna ni teatralna, ali je bila prisutna na način koji se osjetio. Stanić se publici obraćao između skladbi, bez pripremljenih govora, kratko i izravno, i taj je ton ostao do kraja večeri.
Pula je imala privilegiju biti prva u nizu. Publika INK-a čula je album “2 for Tango” prije publike u Opatiji i Zagrebu. Sljedeći koncerti u sklopu iste turneje su 11. travnja u Dvorani Gervais u Opatiji i 22. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Galerija fotografija; Elvis Stanić u Istarskom narodnom kazalištu, foto; Marko Hajdarović
