Slaughter Club u Paderno Dugnanu, na sjevernom rubu Milana, nije velik prostor. U njega stane petstotinjak ljudi, ali program mu je posljednjih godina prilično impresivan. Rock, punk i različite inačice metala izmjenjuju se ondje gotovo iz tjedna u tjedan, a samo do kraja ove godine najavljeni su, među ostalima, Crashdïet, L.A. Guns, Evergrey te Flotsam and Jetsam. U subotu, 26. rujna, klub je ugostio legendarne Faster Pussycat, kojima je to bio pretposljednji koncert europske turneje kojom obilježavaju četrdeset godina postojanja benda. Nakon Milanaostao im je još samo Trst. Četrdeset godina zvuči još nevjerojatnije kada se vratimo u 1987. Faster Pussycat tada su objavili svoj istoimeni prvi album, praktički u isto vrijeme kada su Guns N’ Roses svijetu predstavili Appetite for Destruction. I prva ozbiljna europska avantura Faster Pussycat bila je upravo uz Gunse. Mnogo je vode otad prošlo kroz Lambro, a još su više toga Faster Pussycat prošli od tih ludih dana Sunset Stripa.
U eri tzv. hair metala Faster Pussycat nikada nisu bili tipičan srcedrapajući bend koji će baladama rastapati srca, a veselim rock-poskočicama razveseljavati L.A. Naravno da su pripadali toj sceni, ali u njihovu je zvuku uvijek bilo puno više punka, puno više New York Dollsa, Johnnyja Thundersa i, prije svega, puno više iskrenog, prljavog rock’n’rolla. Četrdeset godina kasnije od originalne postave ostao je jedino pjevač Taime Downe, ali Faster Pussycat nisu samo Downe i skupina anonimnih pratećih glazbenika. Dugogodišnju ritam-sekciju čine basist Danny Nordahl i bubnjar Chad Stewart, dok su na ovoj europskoj turneji gitare svirali Ace Von Johnson i Chris Borell. A prije turneje pročulo se kako Faster Pussycat posljednjih godina uživo ponovno zvuče više nego dobro. To se jednostavno nije smjelo propustiti.
Za nas iz Dalmacije kompliciranost odlaska na koncert u Milano i okolicu ponajviše ovisi odobu godine, odnosno o broju avionskih linija koje iz naših gradova lete prema sjevernoj Italiji. Srećom, jedna od aviokompanija leti za Bergamo do kraja rujna, pa cijelo putovanje, uključujući i noćenje, može stajati otprilike jednako ili tek nešto više od odlaska na koncert u Zagreb. A ako usput uspijete vidjeti Rafaelov nacrt za Atensku školu, Leonardov Codex Atlanticus i u milanskim muzejima naletite na poneko djelo našeg Jurja Ćulinovića, poznatijeg kao Giorgio Schiavone, izlet se svakako isplati i prije nego što prvi bend iziđe na pozornicu.
Femme Fatale i Blacklist Union
Faster Pussycat na europsku su turneju poveli dva benda, pa se večer u Slaughter Clubu pretvorila u sasvim ozbiljan mali paket prljavog američkog rock’n’rolla. Prvi su na pozornicu izašli Femme Fatale predvođeni Lorraine Lewis. Ona je i dalje izuzetno energična frontmenica koja pleše, skače i dominira pozornicom kao da ima mnogo, mnogo manje godina nego što ih stvarno ima. Zajedno s bendom kombinirala je stare Femme Fatale pjesme i noviji materijal: „Falling in and Out of Love“, „Waiting for the Big One“, „Don’t Call Me Your Angel“… Svirka benda bila je izvrsna. Glas Lorraine Lewis više nema svu nekadašnju snagu i sigurnost, što je nakon gotovo četrdeset godina sasvim očekivano, ali ono što je možda izgubila vokalno vrlo uvjerljivo nadoknađuje energijom, iskustvom i scenskom karizmom. Heroina Sunset Stripa još uvijek zna kako se drži pozornica.
Nakon Femme Fatale nastupili su Blacklist Union, bend za koji, priznajem, prije ove turneje nisam ni čuo. A to je bila ugodna pogreška koju je trebalo ispraviti. Blacklist Union predvodi Tony West, koji je bend osnovao u Los Angelesu 2006. godine. Kao stvoreni su za ovu turneju jer isporučuju vlastitu verziju prljavog „street rocka“ u kojem se miješaju hard rock, punk, blues i alternativni rock. Čuju se Guns N’ Roses, Mother Love Bone, The Cult, ali bend ipak nije samo kopijea Sunset Strip formule. Nakon dva desetljeća djelovanja i šest studijskih albuma na ovoj su turneji predstavljali i aktualni Slay the Dragon iz 2025. godine. U međuvremenu su s Lorraine Lewis snimili i svoju verziju „Jackson“, klasika Johnnyja Casha i June Carter, koja se savršeno uklopila u cijelu atmosferu turneje. Tony West izgleda kao da je upravo ispao iz neke fotografije losanđeleske rock-scene s kraja osamdesetih ili početka devedesetih. I to mislim kao kompliment. Uživo su posebno dobro zazvučale „Madame Butterfly“ i već spomenuta „Jackson“, tijekom koje im se, očekivano, na pozornici pridružila Lorraine Lewis. „Madame Butterfly“ pritom je sasvim nova stvar, objavljena neposredno prije turneje, i najava sljedećeg albuma benda.
Nakon dvije vrlo dobre predgrupe uslijedilo je otprilike pola sata čekanja. A onda je, točno u 22 sata, počelo. I to odmah u glavu.
Faster Pussycat
Koncert otvara žestoka „Motorbike“, a odmah nakon nje dolazi meni najdraža „Don’t Change That Song“. Te je večeri zvučala možda i bolje nego ikada. Slijede „Cathouse“ i „Slip of the Tongue“ i već nakon prvih nekoliko pjesama postaje jasno koliko su rani albumi Faster Pussycat dobro ostarjeli. To nisu pjesme kojima treba veliko produkcijsko pakiranje. Potrebni su riff, malo buke, dovoljno glasna gitara i bend koji vjeruje u ono što svira. I pjesme još uvijek funkcioniraju. Možda je najveće iznenađenje cijele večeri upravo činjenica da Faster Pussycat na pozornici i dalje djeluju kao pravi bend. Kao bend koji je ovdje i sada, koji još uvijek ima što pokazati i koji još uvijek može ugristi. Ne djeluju poput putujuće izložbe koja obilazi svijet hraneći se isključivo nekadašnjom slavom. Posebno se to odnosi na Taimea Downea. Njegov glas nikada nije počivao na vokalnoj eleganciji ni akrobacijama. Upravo su hrapavost, nazalni ton i gotovo lijeno razvlačenje stihova bili dio identiteta benda. Četrdeset godina poslije taj glas možda čak bolje odgovara ovim pjesmama nego u nekim ranijim fazama karijere. Godine su mu dale dodatnu patinu. Gitare su grube i precizne, ritam-sekcija čvrsta, a cijeli bend ostavlja dovoljno prostora Downeu da radi ono što najbolje zna. Slijedi njihova odavno prisvojena verzija pjesme Carly Simon „You’re So Vain“, dok „Like a Ghost“ i „The Power and the Glory Hole“ podsjećaju da povijest Faster Pussycat nije završila početkom devedesetih. Upravo je to jedna od boljih odluka ove turneje. Publika dobiva ono zbog čega je uglavnom došla, ali koncert nije pretvoren u puko izvođenje prvog albuma od početka do kraja niti u nostalgični jukebox najvećih hitova.
Sredina nastupa donosi i „Pirate Love“ Johnnyja Thundersa & The Heartbreakersa. To je pjesma koja zapravo vrlo dobro objašnjava odakle dio DNK Faster Pussycat uopće dolazi. Ispod velikih frizura, make-upa i etikete „hair metala“ uvijek je postojao vrlo snažan trag punkerskog i njujorškog rock’n’rolla. Faster Pussycat bili su bliži Johnnyju Thundersu nego što je površna MTV slika osamdesetih možda sugerirala.
A onda dolazi „House of Pain“. Teško je pronaći pjesmu koja je udaljenija od karikaturalne slike benda poznatog po seksu, dekadenciji i Sunset Stripu. To je iskrena, bolna pjesma, emotivno uvjerljivija od mnoštva tzv. power balada iz tih davnih osamdesetih. Četiristotinjak ljudi u Slaughter Clubu zborski prati Downeove stihove i tih nekoliko minuta potpuno mijenja atmosferu koncerta. A onda nazad u prljavštinu.
Završnica vraća bend u punkersko-glamerski rock’n’roll iz kojega je i nastao: „Nonstop to Nowhere“, „Where There’s a Whip There’s a Way“ i nezaobilazna „Bathroom Wall“. Potonja možda više nije šokantna kao 1987., ali njezin riff nije izgubio gotovo ništa od svoje učinkovitosti. Za sami vrhunac stižu „Shut Up and Fuck“ i „Babylon“, a na pozornici se Faster Pussycat pridružuju gotovo svi članovi predgrupa. Nastaje kontrolirani kaos upravo onakve vrste kakav bi koncert ove turneje i trebao završiti. No večer još nije sasvim gotova. Na pozornicu stiže rođendanska torta za Lorraine Lewis, pa koncert završava prizorom koji nekoliko sati ranije vjerojatno nitko nije očekivao: Faster Pussycat, Femme Fatale, Blacklist Union i publika Slaughter Cluba zajedno pjevaju: „Happy Birthday dear Lorraine…“ Rock’n’roll obiteljsko okupljanje nakon dva i pol sata buke.
Četrdeset godina poslije. Faster Pussycat nikada nisu postali zvijezde kalibra Guns N’ Roses, Mötley Crüe ili Bon Jovija. Ali imali su nešto što je mnogo teže proizvesti – autentičnost, odnosno vlastiti identitet- Dovoljno je nekoliko sekundi „Cathousea“, „Bathroom Walla“ ili „Babylona“ da ih se ne zamijeni ni s jednim drugim bendom s kraja osamdesetih. Četrdeset godina kasnije upravo je to još uvijek njihova najveća vrijednost. Ono što se s ove aktualne europske turneje može zaključiti jest to da Faster Pussycat ne pokušavaju sakriti godine niti glumiti da je ponovno 1987. Taime Downe više nije onaj mršavi, našminkani lik s naslovnice prvog albuma, niti postoji ikakav razlog da bude. Puno je zanimljivije gledati bend koji svoju prošlost nosi sa sobom, ali na pozornici još uvijek može proizvesti onu istu mješavinu rock’n’rolla, punka, glamura, dekadencije i kontroliranog nereda zbog koje je prije četiri desetljeća postao i ostao poseban. Žestoko, iskreno, prljavo i još uvijek autentično. Faster Pussycat.
