Imajući svojevremeno čast i zadovoljstvo pisati o prvom albumu trubadura iz Seattlea, Fleet Foxes, samo po sebi se nametnulo promišljanje o jednostavnosti pojma “lijepe glazbe”. Darovi kojima društvo oko autorske figure Robina Pecknolda raspolaže bilo je više nego dovoljno za titulu albuma godine eponimnom im dugosvirajućem prvijencu natopljenom upravo tom “lijepom glazbom”. Tri godine kasnije, s novim studijskim projektom, odgovorno tvrdim, spočitali mi preuranjenost, subjektivnost ili oboje – istu titulu grabe opet! I to opet, naravno, ljepotom. Golom, koliko i mističnom ljepotom.
Ako je “Fleet Foxes” (osobna preporuka: nabaviti posebno izdanje kojem je pridodan dodatni disk s EP-jem “Sun Giant”) bio instant-klasik, “Helplessness Blues” je snažna potvrda svih milozvučnih epiteta kojeg su bendu tada prilijepili sa svih strana svijeta. Pecknoldova zamisao da novi album bude snimljen što je brže moguće, da vokalne dionice snime iz prve, da glazba sadrži sve moguće greške koje se mogu dogoditi brzim snimanjem, želeći postići dojam i ugođaj kakav posjeduje svevremenski klasik Vana Morrisona “Astral Weeks”, ipak se u praksi odužila i postala pothvat zbog kojeg je gotovo stradala jedna višegodišnja ljubavna veza. Naime, predanost i ulaganje sebe u stvaranje nove pastoralne folk-rock slikovnice Pecknoldovu je djevojku ponukalo da napusti svog prezaposlenog i uživljenog dečka no preslušavanje ovih pjesama koje je taj trud i talent iznjedrio natjeralo ju je da preispita tu odluku. Zvuči kao sjajna reklama? Povedimo se teorijama zavjere pa recimo da jest, ali zvuci koji će vas zasuti s diska ili, možda još bolje, ploče savršeno će se uklopiti u takav romantični marketing.
Pedal-steel i lap-steel gitare, harfe, violine, frule, mandoline, melotron, tremolo, marksofon i instrumenti čije nazivlje ne znam ni pročitati nadopunili su standardni rock-instrumentarij još slojevitije nego na prvijencu a da se ipak osjeća nepodnošljiva lakoća sviranja i snimanja. Mogu vam se pritom pričiniti pozajmice u rasponu od The Beach Boys ili Fairport Convention do opskurnijih, više folku naklonjenih bendova poput, primjerice, Midlake, no glazba Fleet Foxes svojom unikatnošću kao da nadilazi ne samo uzore i ishodišta, već i prostor i vrijeme. Da, Amerika, i to ona “druga”, ona neimperijalistička i manje isprazno urbana, ona koja je dojila Briana Wilsona, Vana Dykea Parksa, Boba Dylana, Toma Waitsa i sve glasnije suvremenije meštre finih nota, osjeća se u svakom izdisaju i udisaju, ali barokni pop (jedna od u raspojasanom nizu iskušanih naljepnica) Robina Pecknolda i ekipe diše geografski mnogo šire, preko irskog zelenila do tibetanskih visova i dalje. Baš kao što se opire ovomilenijskom stilsko-tematskom prostoru stremeći prošlosti koliko i neizvjesnoj budućnosti. Slušali “Helplessness Blues” čuvajući ovce po Primoštenu Burnjem, prateći let galeba nad pelješkim kanalom, gubeći se u zalasku dalmatinskog sunca, verući se velebitskim vrhovima, vozeći se slavonskom ravnicom ili pak zureći kroz prozor zagrebačkog tramvaja ili surovo sivog nebodera, užitak će biti jednako snažan!
Ne ulazeći u pjesme pojedinačno (jer mi se ionako čine tek poput dionica jedne prekrasne suite), ono što me nastavlja (još više) očaravati u rukopisu ovoga benda je umijeće oslikavanja najslikovitijih pejzaža s krajnjim ciljem iscrtavanja najdubljih emocija. A za taj učinak čak im nisu potrebni tekstovi već se samom glazbom (poslušajte samo instrumental “The Cascades”) gotovo sve nameće kao doživljaj. Takvim se pristupom i senzibiltetom Fleet Foxes čine poput pozivatelja na povratak prirodi i selu filmovima i albumima uvjerljiviji i iskreniji od Antuna Vrdoljaka i naših recesijom “probuđenih” akademika zajedno. Kako konkurenciju u svom žanru (ili svojoj škrabici žanrova) u ovom stoljeću ni nemaju, a umjetničkim afinitetima nadilazeći suvremenike iz svih susjednih škrabica i kufera, bez dvojbi ću im prikrpati još jednom etiketu s prefiksom “naj”. Za nastavak se više ne bih ni trudio – treba stići uživati u ovoj glazbi. Pozivam vas sve, bez zadrške ili iznimke, na užitak u najljepših pedeset minuta glazbe tekuće sezone.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/05/14/fleeth.jpg, images/SGrecenzije/2011/05/14/fleethm.jpg, Fleet Foxes – Helplessness Blues, Center} | ||
| Izvođač | Fleet Foxes |
|
| Naziv albuma | Helplessness Blues | |
| Izdavač | Sub Pop / Bella Union |
|
| Produkcija | Philip Ek i Fleet Foxes | |
| Datum objave | 3. 5. 2011. | |
| Snimano | travanj – prosinac 2010. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Montezuma 2. Bedouin Dress  3. Sim Sala Bim 4. Battery Kinzie 5. The Plains / Bitter Dancer 6. Helplessness Blues 7. The Cascades 8. Lorelai 9. Someone You’d Admire 10. The Shrine / An Argument 11. Blue-Spotted Tail 12. Grown Ocean |
||
| Linkovi | ||
     FleetFoxes.com |
||
Helplessness Blues – Spot |
||
{youtube}KyP0DACgdgc{/youtube}