Već tradicionalni blues festival posvećen jednom i jedinom pravom splitskom bluzeru, Jadranu Zlodri-Gobbu, braveheartu legendarnih Otprilike ovako.
Očito je da su Bare i njegova ekipa interesantan mamac za splitsku publiku koja ih je nedavno imala prilike slušati u klubu Porat.
Barini koncerti su za publiku oduvijek svojevrsni „ruski rulet“: ili će biti ćorak ili big bang.
Barina glazbena vizija oduvijek je mukotrpno putovanje s neiscrpnom željom za unutarnjom promjenom te otkrivanjem novih obzora i iskustava.
Barino poslovično crnilo predočuje noćne more, negativne i involutivne snage, a njegovo bjelilo pozitivne i evolutivne snage. Kad se te dvije moćne sile poklope, kad su u ravnoteži, onda se njegov koncert dugo pamti.
Gotovo sam siguran da se na domaćoj glazbenoj sceni dosad nije pojavio glazbenik/pjesnik koji je publici istovremeno isporučio toliko pelina i meda.
Neću pogriješiti ako ustvrdim da je Bari glazba suportivna terapija uz koju autor postaje sasvim druga ličnost.
Za razliku od blues festivala od prije dvije-tri godine, kojom prilikom su gostovale Ida Nielsen (svirala je bas gitaru s Princeom) te Judith Hill, i kad je prostor Prokurativa nažalost bio slabo popunjen, večeras se unatoč sparnoj večeri okupio zavidan broj posjetitelja.
Koncert je otvorio Tommy Tito, Norvežanin, jedan od učesnika ovogodišnjeg European Blues Challengea koji je dobio nagradu za samostalnog izvođača. Tommy u Hajdukovoj majici na kojoj je istaknuto ime trgovačkog lanca Tommy iz Splita i da je htio nije mogao ne spomenuti Hajduk. Inače bazični trio (gitara, bas, bubanj) predstavio se u nešto žešćem svjetlu u izvedbama bluesa, rocka na gitarskom tragu Jimmyja Hendrixa te u promašenoj izvedbi „Kiss“ koja mu baš i nije trebala.
Bilo je za očekivati da će nakon njega nastupiti Alice Armstrong, ujedno pobjednica European Blues Challengea, koja je trebala predstaviti materijal s novog mini albuma, pa je pravo iznenađenje bila pojava Bare i Majki.
Koncert (ne u normalnom vremenskom trajanju) otvoren je s mračnim izvedbama „Rođen za suze“ i „Ljubav krvari“, te u pomalo euforičnoj izvedbi „Fantastična vatra“.
Čuli smo tako i „Odvedi me“, „Zašto“ te njegove bisere „Teške boje“, „Pokreni se“ i „Put ka sreći“.
Bare se večeras očito dobro osjećao, bilo je tu njegovog „plesa“ koji je na trenutke izgledao poput kretanja lutke na koncu, a bilo je i animacije publike na zajedničko pjevanje te njegovih originalnih opservacija poput: „Večeras nećete čuti glazbu Parnog valjka, ni Zlatne jabuke (aluzija na Crvenu jabuku), ovo je nešto sasvim drugačije“
A iako koncert nije trajao uobičajenih sat i pol/dva, pametnim izborom pjesama i odličnom svirkom naprosto je oduševio brojnu publiku.
Ukratko, bila je ovo večer kakvu splitska publika zaslužuje konzumirati što više.
