Križevačko veliko spravišče održava se još od 1968. godine, i mogu reći da sam, manje-više, pratio gotovo svako izdanje i sve što se kroz godine zbivalo unutar ove manifestacije.
Goran Bare & Majke možda na prvi pogled nemaju mnogo poveznica s tradicijom ove priredbe, ali zahvaljujući organizatorima, sinoć su brojni – ponajprije mlađi, ali i oni nešto stariji – imali priliku svjedočiti nastupu jednog od najtvrdokornijih rock bendova na ovim prostorima.
I da, mnogi će reći: “Bare je ovakav, Bare je onakav…” – ali Bare je jednostavno Bare. U svojoj punini i sa svim svojim nijansama, nije ga sram upitati publiku: “Jesam li u tonalitetu?” A onda – s ovom postavom – on postaje pravi meštar rock ceremonije kakva se rijetko čuje. Oprostite – noćas.
Majkama nije bitno gdje sviraju – oni to na svakom stageu odrade do jaja! Sinoć su jasno pokazali da ne odustaju ni milimetar od svojih uvjerenja. Gotovo sat i pol držali su publiku prikovanu uz njihovu iskrenu, sirovu rokersku energiju, koju su isporučivali bez kočnica i zadrške. Upravo to im i daje epitet najvećih kada je riječ o ovom glazbenom pravcu.
Izveli su dvanaestak pjesama – bez pompe, bez prenemaganja i bez uobičajenih fraza poput “ajmo ruke!” Bare i ekipa bili su u punom elementu, s naglaskom na besprijekornu izvedbu – od sjajnog gitarista, preko odličnog slidera Davora Rodika, razorne ritam-sekcije, raspoloženog drugog gitarista i osebujnih klavijatura – pa do samog Barea, koji je, naravno, bio u svom filmu. Ali kakvom! U stopostotnom sjajnom izdanju izveo je sve one pjesme koje jako dobro znamo – i koje još uvijek, s razlogom, odzvanjaju.
Istini za volju, djelovalo je da se Majke odlično snalaze u svakom trenutku – kao da im ništa nije strano – i da njihova rockerska furka jednostavno nema alternativu. Prašili su kao rijetko tko prije njih, i sve je vodilo k zaključku da će ovaj nastup još dugo ostati nenadmašen. A onda – hladan tuš.
Kako se koncert približavao kraju, atmosfera je postajala sve užarenija, a energija na vrhuncu. No, to se nije moglo reći za ljude zadužene za osiguranje, koji se, nažalost, nisu najbolje snašli. Bare je u nekoliko navrata reagirao na njihove intervencije, a zatim – usred bisa – naprasno napustio pozornicu. Povratka nije bilo. Ostao je gorak okus u ustima i osjećaj da je ovaj izniman koncert – koji je zasjenio brojne druge nastupe sličnih izvođača – ostao bez završnog akorda.
Da nije bilo tog incidenta, ovaj bi tekst imao potpuno drukčiji ton. Ovako ostajem razočaran, posramljen i nemoćan pred činjenicom da pojedinci i dalje uništavaju ono što vrijedi i što se s ljubavlju gradi. Uvijek netko, negdje – trenira strogoću.
Na kraju, sve se pokvari i ode – u nepovrat.
Još jednom – prava šteta!
Yours,
Mladen Lončar – Mike
