Posljednji dan festivala uvijek nosi neke posebne emocije. Nakon nekoliko dana lutanja između pozornica, otkrivanja novih izvođača i skupljanja plesnih koraka, vrijeme je za povratak u stvarni svijet, a s ovakvom završnicom kakvu nam je sinoć priredio INmusic, osjećaj je pomalo bittersweet.
Nakon drugog dana kojega je obilježio nevjerojatan odaziv na Gorillaz, treći je prirodno okupio onu publiku koja festival živi od prvog do posljednjeg dana. Žanrovski je program najviše odgovarao ljubiteljima alternativnog rocka i različitih varijanti punka, no našlo se tu i psihodelije, elektronike te još poneko glazbeno iznenađenje.
Yonaka je bio prvi bend koji je okupio značajniji broj posjetitelja ispred Main Stagea, a njihovi snažni refreni odzvanjali su i s druge strane jezera, dočekujući one koji su tek pristizali na festival.
Bio je to odličan uvod u večer, dok je pauza do IDLESA mnogima poslužila za opskrbiti se pićem, predah na livadi ili kratki obilazak World Stagea gdje je nastupio Omar Dahl. Svojim psihodeličnim zvukom i nekonvencionalnim pristupom bez problema je privukao znatiželjnike koji su se ondje zadržali nešto duže od planiranog, uživajući u pomalo hipnotičkoj atmosferi.
U pola devet začuli su se prvi taktovi s glavne pozornice koji su najavili IDLES, a bezbrižna šetnja među pozornicama u trenu se pretvorila u trk za što boljim mjestom ispred Main Stagea. Domaću publiku već su osvojili na istom mjestu prije četiri godine pa ne čudi što su i ovoga puta dočekani s iskrenim oduševljenjem.
Od prve minute opravdali su očekivanja. Joe Talbot dominirao je pozornicom svojim karakterističnim stavom i energijom, dok je ostatak benda jednako neumorno držao tempo. Uz žestoku svirku nije izostao ni njihov prepoznatljiv društveni angažman pa se u jednom trenutku cijeli prostor, zajedno s bendom, ispunio uzvicima “Free Palestine”.
Posebno se istaknula i zahvala Kings of Leonu, kada je Joe izjavio kako su upravo oni jedan od bendova zbog kojih danas uopće postoje. Bio je to iskren trenutak poštovanja koji je publika nagradila velikim pljeskom, tim više što je upravo Kings of Leon nekoliko trenutaka kasnije trebao zaključiti ovogodišnje izdanje INmusica.
Završnica njihovog nastupa bila je jednako intenzivna. Mark Bowen prepustio se rukama publike, dok je Joe nakratko sjeo za bubnjeve, a posljednjih nekoliko minuta pretvorilo se u spontani zajednički jam koji je bio savršen završetak jednog od najupečatljivijih nastupa ovogodišnjeg festivala.
Po završetku dio publike ostao je čuvati mjesta ispred glavne pozornice, dok su drugi iskoristili kratku pauzu kako bi na World Stageu uhvatili Dry Cleaning. Njihov smireniji i minimalistički nastup bio je idealan predah prije posljednjeg poglavlja ovogodišnjeg festivala.
A onda su na glavnu pozornicu izašli Kings of Leon i uveli nas u završnicu večeri. Već s prvim taktovima dobro poznatih pjesama probudio se onaj osjećaj kada te glazba bez puno upozorenja vrati u neko prošlo vrijeme.
Mnogi od nas odrasli su uz njihove hitove pa ovakve live izvedbe doživljavaju na jedan poseban način. To se možda najbolje moglo osjetiti upravo u prvim redovima, gdje više nije bilo važno stoji li pokraj tebe prijatelj ili potpuni stranac. Svi su pjevali, grlili se, nazdravljali jedni drugima i dijelili isti trenutak, a na nekoliko minuta činilo se kao da bi se između stihova dobro poznatih pjesama bez problema mogla roditi neka nova festivalska ljubav.
Kada su se ugasila svjetla glavne pozornice, činilo se kao da nitko nije žurio kući. Šetnice uz jezero i posljednji razgovori pod festivalskim lampicama još su neko vrijeme živjeli svojim ritmom, kao da ni publici ni festivalu nije bilo do rastanka.
Hidden Stage još je jednom opravdao status jednog od najvećih festivalskih dragulja. Nastup Maria Iskariota okupio je sve one kojima ni nakon Kings of Leona glazbe jednostavno još nije bilo dovoljno.
Završni festivalski dan obilježili su i brojni drugi izvođači, potvrdivši još jednom da se najbolji festivalski trenuci često pronađu upravo onda kada zastaneš poslušati bend o kojem prije nisi znao gotovo ništa.
Tri dana, deseci bendova i bezbroj malih trenutaka još su jednom podsjetili zašto se INmusic ne pamti samo po velikim imenima, već po ljudima, atmosferi i osjećaju da ćeš se, čim se festivalska vrata ponovno otvore, bez previše razmišljanja opet naći na istom mjestu.
INmusic, it was a blast. Until next June! <3
Galerija fotografija; 3. dan INmusic festivala, foto: Martina Mataković
