Ako Micheal Stipe, kao frontman jednog od najvažnijih i najuspješnijih bendova u zadnjih 45 godina kaže da je nešto „bez sumnje najbolji album godine“, onda to ima neku težinu. A upravo to je frontman R.E.M. izvolio reći za Fuzzy, debi album losanđeleske indie grupe Grant Lee Buffalo, kada je on ugledao svjetlo dana, sada već davne 1993. godine.
U to vrijeme su grungeri, na krilima globalnog uspjeha Nirvane dominirali rock-scenom, a nekoliko komercijalnih nivoa niže, egzistirao je cijeli jedan ekosistem odličnih indie-rock bendova: Buffalo Tom, Superchunk, Dinosaur Jr, Afghan Whigs, American Music Club, The Lemonheads, Smashing Pumpkins…i svi su nekako bili na vrhuncu svojih kreativih djelovanja. U taj miks upali su i Grant Lee Buffalo, formirani na ostacima rasformiranih Shiva Burlesque koji su kasnih 80ih izdali dva malo zapažena albuma.
Moram ovdje napraviti malu digresiju pa reći da sam u to vrijeme, osim što sam ludovao za Suede, jako volio Pavement, Buffalo Tom i Smashing Pumpkins. Sjećam se (kroz maglu) da sam tada negdje čuo i za Grant Lee Buffalo, ali da me mučite najokrutnijim metodama, ne mogu se sjetiti zašto mi nisu „legli“. Srećom, uspio sam ih ponovno otkriti prije koju godinu, skupa sa gore spomenutim Afghan Whigs, pa sad činim sve da ispravim te davne „nepravde“ i preslušam sve propušteno. Vjerojatno je glavni razlog za moju tadašnju nesklonost bio taj što su (meni) zvučali produkcijski „prepeglani“ u odnosu na većinu indiejanaca tog doba, a što mladom čovjeku s buntovnim, „stick it to The Man“ stavom baš i ne „leži“ (isti sam problem imao i s R.E.M.). Danas znam da je riječ o sjajno odsviranom i produciranom uratku koji zvuči baš onako kako treba.
Glazbeno, Grant Lee Buffalo su sastavljeni od istog DNA koji čini veliki broj sjajnih američkih indie bandova iz tog razdoblja. Na prvu, čini vam se da su svi djeca Neila Younga, ali ima tu još bitnih utjecaja. Ako kažem da često zvuče kao The Band, nisam se odmakao daleko od prvoloptaškog zaključka, ali čuje se tu i malo U2 (posebno u pjesmi „Grace“ u kojoj čak i vokal liči na Bonov) i koječega drugoga, uglavnom podrijetla u 70ima i 80ima. Instrumentarij im je standardan za svaki gitaristički rock bend – gitare (često prominentna akustična), bas i bubanj. Ne može jednostavnije niti efektnije. Na koncu, oni su trio. Svirka je odlična. Zvuče uvježbano i čvrsto, a Grant Lee Phillips ima sjajan, malo „zadimljeni“, pravi „muški“ vokal, kojim uvjerljivo iznosi svoje stavove, tlapnje i proglase.
A toga ima dosta. Naime, od svih bendova u generaciji, Grant Lee Buffalo su možda i najpolitičniji. Uporabom ikona iz američke (popkulturne i ozbiljne) povijesti, Grant Lee oslikava američki zeitgeist tog, post-reganovskog vremena. Tamo gdje je, primjerice, Nirvana skrivala svoje poruke u sarkazmu, Grant Lee Buffalo su direktni i jasni. Najbolji primjer je možda sjajna „America Snoring“ koja kaže „They want ta’ legislate the moon/They want ta’ legislate the womb/They wanna legislate all the things they hate/They want ta’ legislate this tune“, a sve to uz himnični refren. Ili „Stars And Stripes“ u kojoj Grant pjeva „When the earth is ripe/All the worms wake up/In their stars and stripes/And their swastikas“. Danas, kada znamo što se u narednih 30-ak godina dogodilo, većina ovih stihova zvuči proročanski mudro.
Uza sve glazbene sličnosti sa U2, Fuzzy zvuči kao potpuni antipod Rattle And Hum u kojem su U2, idealističkim očima promatrali Ameriku. Okej, okej…usporedba na prvu i nije najbolja jer je ovaj drugi nekakva predimenzirana mješavina svega i svačega, ali tamo gdje su U2 vidjeli površinske krasote, Grant Lee Buffalo vide dubinske nakaradnosti, kako to mogu samo oni koji su „tu doma“. Ali u „Dixie Drug Store“, Grant Lee Phillips je krasno opjevao iskonsku, stvarnu Ameriku kroz pjesmu o voodoo kraljici New Orleansa, tek toliko da se zna da čovjek voli svoj dom na jedini pravi način – ljubavlju prema onome iskonskome, a ne konstrukcijama koje su nastale društvenom degenaracijom.
Micheal Stipe je dobro znao što govori kada je nahvalio Fuzzy. A nije ni ostao samo na riječima, pa je pozvao dečke da budu predgrupa R.E.M. na američkoj turneji. Međutim, unatoč sjajnim kritikama, Grant Lee Buffalo nikad nisu postali komercijalno uspješni. Snimili su još tri albuma i rapali se, a Phillips je nastavio raditi samostalno i snimio čak 11 albuma u ovome tisućljeću. Na žalost, samo je jedan dostupan na streaming platformama (Strangelet iz 2007.). I uopće nije loš, dapače.
Ako vam američki indie rock nije odbojan i volite Neila Younga, The Band i općenito ono što se naziva „americana“, učinite si uslugu i preslušajte ovo sjajno djelo. Jamčim da će te se „zakačiti“ već na „Jupiter And Teardrop“, a ostatak će vas srušiti s nogu.