Sreća je da u glazbi ne postoji monopol na iskazivanje tragedija, nesretnih ljubavi, gorčine, čemera, jada, tuge i melanholije, nježnih šapata, jecaja i suza.
Dokaz tome su pojave Fada, Cantea kao vokalnog dijela Flamenca, te Sevdaha.
Božo Vrećo je svidjelo se to nekima ili ne svojim prvobitnim i sadašnjim interpretacijama sevdaha stekao svjetsku slavu. Njegove pjesme su obojane i bijelom bojom koja može predstavljati prigušenu boju smrti, obojane su i crnom bojom, bojom kazne i konačnog gubitka.
Igrom slučaja ili unaprijed određenog usuda Božo Vrećo predstavlja arhaičnu formulu koegzistencije svih atributa koji komplementiraju s uobičajenim parom svjetlo-tama. Njegova androginost simbol je iskonske neodređenosti i dvojnosti, ujedno je i simbol smislene cjeline. Kada se jednom takvom umjetniku podari glas koji je u biti podne svih zvukova, onda se sve s početka ovog teksta navedene dileme i stanja prenose u posebnu dimenziju u kojoj vrijede neka druga pravila.
Kaže se da je s dušom isto kao i sa želucem, ona ima ili nema apetitit za pjevanjem, za životom i li radošću. Božo Vrećo je na svoju životnu stazu, zaista dugu stazu prepune sjete, tragedije, nesretne ljubavi, patnje i melankolije ponio samo svoj anđeoski glas, svoj usud, svoje pjesme i verse, da bi svima nama koji smo ga mogli čuti po brojnim „krčmama“ na tom putu, u pretince sjećanja trajno ostavio svoje „crne“ bisere.
Ovo je bilo drugo Božino „ukazanje“ u splitskom Hrvatskom domu Ivo Tijardović kojom prilikom je povodom turneje pod nazivom Sevdahology (prema nazivu njegovog najnovijeg albuma) sa sobom doveo i prošireni bend u sastavu: Kadir Dogan (bubanj), Christopher Esch (akustična gitara), Marko Nikolić (klavir i harmonika) te Mihai Pirvan (saksofon).
Broj glazbenika u odnosu na prijašnje nastupe u kojima su ga znali (ne u isto vrijeme) pratiti Miroslav Tadić na gitari, Marko Louis na klaviru i tarabuku, Tihomir Hojsak na kontrabasu, Filip Novosel na tamburi, obećavao je bogatije i drugačije aranžmane starijih pjesama, otvarao interes za novim materijalom, a što se tijekom večeri i dogodilo u, rekao bih, pomalo alkemijskom atanoru u kojem je esenciji sevdaha uspješno pridodao boje orijentalnog jazza i etna, te pomalo i popa.
Je li to bila dobra Božina odluka napraviti odmak od tradicionalnog sevdaha (kojeg je usput osim zagriženim ljubiteljima istog, te glazbenim teoretičarima) zaista teško koncentrirano slušati preko sat i pol vremena i pri tome iskreno uživati?
Mislim da je pogodio, Božo Vrećo je arapskoj riječi „sawda“ ( prijevodu „crna žuč) koja je u biti sinonim za iskonski sevdah, pametno pridodao dosta svjetlijih nijansi s kojima je zaista skrenuo sa tradiocionalne staze pjevanja sevdaha, no istovremeno je svoje nastupe učinio zaista zanimljivijim i prihvatljivijim za širi auditorij.
A po reakcijama prepunog gledališta u kojem su večinu činile žene, majke, kraljice, bio je to zaista odličan koncert s puno zajedničkih interakcija i iskrenih aklamacija.
Jedna od zadaća glazbe je zabava, a nje nije nedostajalo u iskrenom, starastvenom, emocionalnom i na momente katarzičnom Božinom vokalu, te, u konstantnoj bravuroznoj svici u kojoj je (po mom skromnom) mišljenju dominirao Mihai Pirvan sa svojim saksofonom.
Obzirom na promociju novog (sedmog mu po redu albuma) očekivano su izvedene i neke od novih pjesama: „Mehmed Aga“, „Sevdalino“, „Čemerika“, „Omer i Merima“, te obrada tradiocionalne crnogorske pjesme „Po Ladu po Zaladu“, kao posvetu svojoj majci.
Koncert je otvoren s „Aladžom“ posvećenoj fočanskoj džamiji (nastala u suradnji Bože i španjolca Mikija Olabarre Powella s albuma Pandora , s kojeg smo čuli i istoimenu pjesmu, nezaobilaznu izvedbu gotovo svakog njegovog koncerta, zatim (opet nezaobilaznu) „Pašanu“ koja je na noge junačke digla gotovo cijeli auditorij.
„Malo“ iznenađenje bila je izvedba pjesme „Što te nema“ na stihove Alekse Šantića u originalnoj izvedbi Jadranke Stojković koja je otkrila i Božine sklonosti prema slušanju i interpretaciji urbanih šansona.
Koncert je završen s „Ko li Noćas Miluje ti Kosu“ s albuma Melek, te je tako na obostrano zadovoljstvo izvođača i publike, te s Božinim obećanjem, obzirom da se u Splitu uvijek osjeća izvrsno, da neće proći puno vremena do novog susreta.
Baš me zanima koje će nam boje tog puta donijeti Božo Vrećo.
