Je li se isplatilo čekati na „mladu“ nakon 7 godina?
Apsolutno, jedan od najimpresivnijih, ujedno i najekspresivnijih baritona sadašnjice sa svojim je malim „simfonijskim“ orkestrom opetovano dokazao da nema jazza do jazza kojeg izvode Afroamerikanci.
A tu simfoniju zvukova koja je na momente znala poprimiti snagu instrumentalnog tsunamija, na oduševljene zaista prepunog gledališta na najljepšoj otvorenoj pozornici u Lijepoj Našoj ostvarili su sljedeći glazbenici: Jahmal Nichols na kontrabasu i električnom basu, Emanuel Harrold na bubnjevima, Tivon Pennicott na saksofonu, Chip Craford na klaviru, te Ondrej Pivec na Hammond (B3 modelu) uz neizbježan Leslie rotirajući zvučnik.
O samom Gregoryju i njegovim vokalnim mogućnostima sve je već odavno poznato, već od prvih nota publika je prepoznala njegove domete, magićnost intepretacije, profinjenost i „agresiju“ kroz pjesme koje su bile vođene nostalgijom, ujedno i elitnom sposobnošću stvaranja atmosfere koja je na trenutke bila na granici vrhunskog ushita.
Svojom kombinacijom jazza, soula i gospela (na uzore poput Jamesa Browna, Ray Charlesa, Stewie Wondera, Sam Cooka i Al Greena) Gregory i ekipa su svakoj od izvedenih pjesama dali prepoznatljivo lice kroz destilirane harmonije sloge i reda u pametno složenim izmjenama molsko/durskih emocija.
Na momente je izgledalo da su se izvedene pjesme otrgle uobičajenom protokolu izvođenja, a za što je bila i zasluga auditorija koji je spremno zborskim pjevanjem, klapanjem ruku pridonio činjenici da smo gotovo prisustvovali crkvenom obredu negdje na Američkom jugu.
Gregory Porter (sa svojom neizbježnom kapom) nije se ustručavao dati i članovima benda njihovih 5 minuta slave, koje je možda najbolje iskoristio Tivon Pennicott u svojim solažama u kojima je dobro pročistio pluća u fleksibilnoj mješavini harmonijskih linija i repetitivnih figura koje su na trenutke prelazile u vriskove. Chip Craford je na svom klaviru s lakoćom ostarivao kaleidoskopsko/pastoralne figure bez kojih bi cjelokupna glazbena slika bila siromašnija. Posebno sam bio oduševljen što sam nakon toliko godina mogao čuti nezaboravne zvukove jedinstvenih Hamond orgulja koje su u trenutku evocirale na bogatstvo zvučnih slika iz sedamdesetih godina. Na kraju posebno mjesto pripada ubitačnoj ritam mašini: Emanuelu Harroldu i Jahmal Nicholsu bez čijeg bi obostranog groovea ukupan dojam bio sasvim blijed (bez uvrede ostatku benda). Njihovi alternativni ritmovi su zaista pomogli da pronađemo pravi smisao svega što postoji u toj čudesnoj zemlji zvanoj glazba.
Gregory Porter se iskazao i kao vrstan animator publike: „I have the best seat in town, I can see everybody, I can se the vibe and the spirit tonigt“.
Iskreno, nisam vrstan poznavatelj njegovog opusa, no nije bilo teško prepoznati neke od izvedenih pjesama: „On My Way To Harlem“, „Mr.Holland“, „Hey Laura“, „Liquid Spirit“, “Musical Genocide“. Čuli smo fragmente „My Girl“ u kombinaciji vokala i basa, „Papa Was A Rolling Stone“ (kao posvetu bendu The Teptations).
Koncert je završio (čini mi pravom improvizacijom u kojoj su pozornicu redom napuštali Gregory, Craford, Pennicott, Pivec, Nichols, te na kraju (sasvim očekivano) bubnjar Harrold.
Tako je završila jedan gotovo savršena glazbena priča, na čiji nastavak ne bi trebalo čekati narednih 7 godina.
