Bez daha. Trnci u svim porama kože. Tako sam se osjećala sinoć dok je Gregory Porter, sa svojim pratećim sastavom i Zagrebačkom filharmonijom, završavao svoj veličanstven, grandiozan, spektakularan nastup u dupkom punom Lisinskom. Znam da je previše epiteta, ali zaista ih treba toliko i biti, a i to nije dovoljno da opišem što se događalo u toj večeri gdje je Gregory Porter bio poput neke davno zaboravljene, čiste duše svijeta.
Nažalost, propustila sam njegov koncert u Kinu SC 2024. godine, ali sada to više nije bilo važno, jer sam dočekala novu priliku. K tome, dobila sam onu bolju varijantu, ne bolju varijantu Gregoryja Portera, jer vjerujem da to nije moguće, nego bolju varijantu mjesta za njegov nastup, dostojnijeg takvom velikanu. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog mi se zaista čini kao jedino mjesto u Zagrebu kojemu priliči udomiti ovakav vokal, ovakvu glazbu i ovakvu osobnost. Gregory Porter, iako dvostruki Grammy dobitnik za najbolje jazz vokalne albume (Liquid Spirit, 2014. i Take me to the Alley, 2016.), ne impresionira tim perjanicama, on ne treba impresionirati, on je daleko iznad toga. Njemu je dovoljno biti on i pustiti glas da teče. Sve što nam je pružio sinoć, bilo je više od jazza, više od američke glazbe, više od soula, bilo je to putovanje duša.
Već s prvom izvedbom, Painted on canvas, pokorio je publiku. Puna koncertna dvorana Lisinski bila je zavedena. Gregory Porter nas je uzeo za ruke i proveo kroz snagu, jazz, ljubav i soul koji odjekuju u njemu samom. Pustio je jazz u nas, odmah i bez oklijevanja. Uslijedila je Nature boy, a vjerujem da su već tada svi oni koji su bili u Kinu SC 2024. na Gregoryjevom koncertu, shvatili da ih čeka potpuno novo iskustvo, jer Zagrebačka filharmonija, pod dirigentskom palicom Ivana Josipa Skendera, bila je poput dodatnog glasa koji prostire beskrajno polje za Porterov vokal da se raspe po njemu. Publika se činila potpuno spremnom da sav taj jazz, barem na tren, ispere sve ludilo koje se događa u svijetu oko nas. Bilo je tako lijepo biti dio tog, gotovo religioznog iskustva.
Filharmonija je utihnula i krenula je Hey Laura, koju je Gregory izvodio uz pratnju svog sastava i njihove solo dionice, i sve nas je više vodio unutra, u duh ljubavi i glazbe. Umotavao nas je u toplinu koja me podsjećala na vatru u hladnoj zimskoj noći. Većinu tekstova napisao je sam Gregory i pričao nam je o ljubavi, suosjećanju, svojim životnim koracima, mjestima i ljudima koji su dio njega. Pjevano njegovim glasom, sve to je zvučalo apsolutno nadnaravno. Od On my way to Harlem do Musical Genocide, njegov sastav i izvrsni glazbenici, članovi naše Zagrebačke filharmonije, polako su gradili put do potpune ekstaze u koju nas je doveo jedan od najljepših baritona današnjice. Iako je Gregory Porter nedvojbeno bio zvijezda ove večeri, cijeli nastup činio se poput grandiozne proslave svih na pozornici, njegovog pratećeg sastava i naših filharmoničara.
Be good; filharmonija je tiha, Tivon Pennicott sa saksofonom, nježnošću umotava Gregoryjev vokal koji pjeva ovu „uspavanku za odrasle“, kako ju je on nazvao u jednom od intervjua. Kad sam pomislila da ne mogu dublje osjetiti ljubav, utjehu i nadu koju nam je Gregory Porter pružao svojim glasom, prema uvodu koji je ispričao, a u kojemu je pričao o ljubavi i pomoći onim potrebitima, znala sam da nas čeka ona moćna, meni jedna od najdražih, Take me to the alley. Za ovu predivnu pjesmu, kako je i večeras podijelio s nama, inspirirala ga je njegova majka. Posvećenost ideji ljubavi prema svima odjekivala je kroz njegov snažan vokal, ravno do naših srca. Barem mi se tako činilo.
Dok je pjevao o snazi ljubavi prema ljudima koji su u mračnim uličicama, onoj prema svim ljudima, onim gladnima i onim usamljenima koji su izgubili svoj put, meni se ta izvedba, prožeta duhovnošću do kostiju, učinila kao mali tračak nade za ovaj svijet. U tom trenutku, vjerovala sam da ponovno možemo postati svijet u kojem će ljudi primiti one druge u svoj dom, za svoj stol, u svoj vrt.
Nakon toga, uslijedila je prepoznatljiva Liquid Spirit. Lisinski je u trenu postao dom gospela, snažnog i punog ljubavi, a svi prisutni kao da su jedva čekali da postanu dio nekog gospel zbora predvođenog Gregoryjem Porterom koji nas je pozivao da zaplješćemo. Htjela sam ostati zauvijek u tom zboru, u toj snazi ljubavi, glazbe i mira koja se širila kroz Lisinski. Nije bilo kraja veličanstvenosti. When love was a king, bila je poput simboličnog poziva na razum i ljubav u ovom današnjem svijetu, a Gregoryjev glas nije trebao niti mikrofon, niti podršku instrumenata, nije trebao ništa osim nas da se otvorimo za svu tu snagu koju je nosio u sebi. Poneki u publici, primijetila sam, pustili su tad i suze.
No love dying bila je zadnja izvedba u službenom dijelu nastupa, ona u kojoj je Gregory pozvao i publiku da se uključi. „There will be no love that’s dying here…“, pulsirao je Lisinski, a ljubav je u tom trenutku mogla samo jačati, nikako umirati. Gregory je otišao s pozornice, a stajaće ovacije su se činile kao da mogu trajati zauvijek ako je potrebno. Vratio nam se, a s njim i predivna, moćna Smile. To je bilo to, poniranje do kraja. Jasno je bilo da bismo svi željeli ostati umotani u vokal Gregoryja Portera. Napustio je pozornicu i drugi put, ali nije bilo šanse da se publika pomiri s tim. Svi su mu htjeli pokazati koliko nam je bitno, koliko nam je stalo. Nakon par minuta, Gregory se vratio i večer je završio sa Stingovom It’s probably me. Meni ta pjesma nikada nije ovako dobro zvučala. Gregory, taj velikan čudesne energije ljubavi, ispraćen je stajaćim ovacijama i poklicima, pljeskom i uzvicima. Meni je zastao dah od sve te ljepote kojoj sam u ovoj večeri svjedočila.
Nije mi se žurilo iz Lisinskog, željela sam ostati još malo, ušuškana u topli bariton i ljubav, u veličinu Gregoryjeve duše, bilo mi je tamo ugodno i toplo. Nakon ovih dva sata s tim velikanom jazza i velikanom duše, ne samo dva sata glazbe i čudesnog vokala, već i srca, onog čistog, ljudskog srca i priča koje su proizašle iz njega, osjećala sam dobrotu. I te jučerašnje večeri i danas, kad pišem ovaj tekst, vjerovala sam i vjerujem da je još uvijek moguća.
Ono što također znam je da ću, kad god bude prilika, ponovno se umotati u glas i dušu Gregoryja Portera, biti jednako odlučna da to ne propuštam, kao što sam to bila za ovu večer u Lisinskom. Njemu želim još mnogobrojne godine stvaralaštva i ljubavi koju dijeli sa svijetom, a nama svima želim da nam se vrati što prije. Nadam se da smo mu dovoljno snažno pokazali da nam je zaista stalo.
Galerija fotografija; Gregory Porter u Lisinskom, foto: Samir Cerić Kovačević
