Mnogo puta sam prilikom pisanja osvrta s koncerata održanih na šibenskim tvrđavama sasvim opravdano spominjao i ekipu koja nam je priuštila mnogo lijepih glazbenih trenutaka. Znanjem, entuziazmom i energijom, pametnim odabirom izvođača (istina nisu svi koncerti bili u njihovim aranžmanima) etablirali su Šibenik kao nezaobilazno mjesto na mnogim glazbenim mapama.
Drago mi je napomenuti da se gotovo identičan pandan događaja počeo prije par godina odvijati u Splitu. Opet su u pitanju mladi ljudi, duboko posvećeni onim čime se bave, a to je revitalizacija glazbene scene u drugom po veličini grada u Hrvatskoj, sceni koja je bila totalno devastirana i zapuštena. Zato u početku ovog teksta još jedno veliko hvala ravnateljici Hrvatskog doma u Splitu, Vanesi Klevi i njenoj odabranoj ekipi.
U početku uglavnom orijentirani na promociju klasične glazbe, dovođenjem nekih znanih, i onih manje znanih imena jazza i world scene upisali su na taj način Split u mjesto koje bi ubuduće bilo nezaobilazno mjesto hodočašća mnogih poznatih imena.
Vratimo se sada na protagoniste ove lijepe i uzbudljive glazbene večeri, prema dajđestiranom promo materijalu kojeg potpisuje Davor Hrvoj, Hila Kulik je odlična pijanistica, kompozitorka i aranžerka. Inače stvara glazbu koja je pod utjecajem swinga, jazza, soula i latino zvuka, uz suptilne naznake funk elemenata, bliskoistočnih ritmova i klasične harmonije. Njene izvedbe donose dašak Chopinovog klavirskog romantizma. Rođena je u Afuli u Izraelu, klavir je počela svirati sa sedam godina, diplomirala je na Izraelskoj akademiji Striker u tel Avivu. Sa osamneast godina otkriva čari jazza, u siječnju 2014 otišla je u New York, gdje dvije godine kasnije stječe magisterij glazbe u programu Jazz Performance na glazbenoj školi Aaron Copland. Nastupila je na nebrojenim koncertima i festivalima diljem svijeta, danas je jedna od najtraženijih pijanistica na međunarodnoj razini. Hilini vjerni pratitelju su Josh Ginsburg, na kontrabasu i Marc Michel na bubnjevima.
Sam koncert započeo je laganim zagrijavanjem prstiju Hile Kulik u kombinaciji klasične glazbe, kabaretskog swinga kojeg potpisuje Oskar Peterson. Inače, pjesma se zove „L’Impossible, bila je to znakovita naznaka onog što slijedi.
Ono što mi se naročito svidjelo u nastavku koncerta je vješto prelaženje iz mirnih postojanih voda u one vjetrom uzburkane, dinamične, pune energetskih naboja na koje se ne može ostati ravnodušnim. To je ustvari i Hilina vrlina, vještina prelaženja iz „mirnodopskih“, pastoralnih tema prepunih bogatih tekstura u prave glazbene drame pune kontrolirane „buke i bijesa“. Interesantno je da ta promjena ritma i raspoloženja ne tvori za slušatelje nikakvu zabunu, gotovo je to predvidljivo, ali uvijek dobrodošlo i pametno odigrano. A sve to je prepuno neodoljivog šarma, nedvojbene profinjenosti i gotovo nevjerojatne činjenice da se takva bujica jedinstvenih nota koje objektivno hrane dušu krije u prstima ove krhe, nježne osobe. Jer kako je kazao jedan kolega: „bogami svira baš muški (naravno bez negativnih konotacija) u njenoj tvorbi zaista virtuoznih, spontanih realizacija prepunih „klasične“ romantičnosti i predanosti ljepoti.
Hila Kulik i njena „moćna gomilica“ u, rekao bih, sasvim organskom i uvijek discipliniranom tumačenju i realizaciji jazza kroz neodoljive harmonije i relativno nepredvidljive strukture neprestano traže drugačije izazove, kako u solističkim izletima, tako i u zajedničkoj svirci u kojoj je na momente (sasvim naoko i apsolutno varljivo) izgledalo da je u pitanju raspad sistema iz kojeg bi se uvijek „izvukli“ kao neosporni pobjednici.
Grijeh je ne spomenuti i ostatak benda, koji je u bržim kolektivnim avanturama/improvizacijama stvarao pravu pirotehniku, moćnu glazbenu baražu , dok su u nemalim solažama dokazali svu vrsnost provjerenih glazbenika koji su zasluženo dobivali otvorene aklamacije, očito oduševljene publike, koja je (osobno mišljenje) veću naklonost posvetila Joshu Ginbergu, njegovim šuljajućim dionicama koje su pažljivo pratile klavir, a ponekad tekle samostalno u tvorbi monumentalne grmljavine.
Marc Michel je svojim na momente nenametljivim, uvijek staloženim i stvaralačkim bubnjanjem uredno pratio zadane teme u stvaranju apsolutno sinkroniziranog glazbenog mehanizma.
Osim uvodne obrade, čuli smo još dvije obrade, aranžersko vrlo zanimljive: „When Lights Glow Trough Your Window“, izraelskog kompozitora Sashe Argova, te na samom kraju „službenog“ koncerta, „Overjoyed“ Stewiea Wondera; obje, naravno u uspjelim aranžerskom biserima Hile Kulik.
Burni aplauzi očarene publike ubrzo su ih vratili na „mjesto zločina“ u još jednoj obradi – „I Am Confessing That I love You“, Doc Daughertyja i Ellis Reynoldsa.
Ostatak materijala odnosio se na prezentaciju njenog samostalnog albuma “More Than a Change“, pa smo tako čuli: „Split Kick“, „More Than a Change“, „Yalla“, „Kulikvium“ i „Flower“.
Ukratko, jedna od onih večeri kada i neznaš što ćeš dobiti, a dobili smo zaista puno vrijedno oblikovanih nota, ritmova i solaža koje se ne zaboravljaju tako olako.
Hili Kulik i njenoj ekipi želim još puno, puno ovakvih druženja, te obilje novog materijala.