Jethro Tull – “Stand Up”

Boljeg poklona za ovaj Božić i Novu godinu nisam mogao dobiti. Naime, reizdanje drugog albuma mojeg najdražeg banda Jethro Tull došlo je u moje ruke i mom oduševljenju nema kraja. Da, tako to ide kod ljudi koji su na ovaj ili onaj način uključeni u zbivanja na rock i blues scenama. Jethro Tull – Stand Up (1969.) [Collector’s Edition, 2010] dvostruki CD u izdanju Capitol Records od 5. listopada 2010. godine jedini i pravi razlog je mom oduševljenju.

Sa nepunih 14 godina po prvi puta susreo sam se sa grupom Jethro Tull, odnosno tada sam prvi puta vidio omot njihove long play ploče Aqualung i ostao paf! Da nisam znao da je to omot LP-ija mogao sam misliti da se radi o naslovnici neke zbirke bajki i pripovijetki. Iznenađenje je bilo još veće i snažnije kada sam čuo o čemu se tu radi. Totalno sam ostao osupnut, zbunjen, jer je to bilo nešto apsolutno drugačije, od svega što sam do tada slušao. Nisam znao (bio sam premlad i zelen o.a.) da bih to pravilno svrstao, pa sam mislio da se radi o spoju klasične, zborne glazbe i rocka (hmn, možda i to nije bilo daleko od istine o.a.) ali za mene je to bilo strašno iskustvo.

Da, tada sam slušao sve ono što su slušali ljudi moje generacije, bliski prijatelji i poznanici. Križevci i inače su slovili da se u njima uvijek slušala dobra glazba… tako su mi govorili stariji, a i inače najpoznatiji smo uvijek bili po ‘Križevačkim Štatutima’. Što je po sebi uvijek iziskivalo velike količine alkohola i to raznih vrsta.

Kao danas se sjećam kako sam ponosno šetao gradom noseći pod rukom samo dvije godine kasnije albume Tullovaca, koje sam uspio jedva jedvice nabaviti u Trstu. E da, neki su tada išli u ‘shoping’, u Trst a ja sam tamo uz traperice, jakne i majice kupovao ploče. Ta moja strast prema kolekcionarstvu nije ni dan danas prestala i malo tko ju je razumio. Nikada nisam nabavljao albume samo da ih imam, bile su to prave studije, sve se učilo na pamet i tek kada bi predmetni album postao doslovno dio mene; išao sam dalje i sve dalje i sve dublje. Čak ni moji najbliži prijatelji nisu mogli razumjeti u čemu je štos. No, glazba je oduvijek imala nevjerojatni utjecaj na svaki djelić mog života od najranije mladosti pa sve do danas.

Jethro Tull odnosno njihova glazba a osobito sam Ian Anderson imali su strahovito značenje i važnost za mene. Od svog prvog albuma This Was pa preko ovog albuma Stand Up i Benefit do fenomenalnog Agualunga ali i veliki broj kasnijih albuma razvili su moj istančan osjećaj za drugačije, za nešto sasvim posebno i priznajem da sam zaista potpuno uživao. Sve ovo za posljedicu je imalo da su me stariji dečki počeli uvažavati, jer ovaj mali sluša dobru glazbu…što god to značilo! Nakon Beatlesa, Rolača, Whoovaca, Animalsa, Sweet, Black Sabbath, Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin ali i Wilson Picketta, Otis Readinga, Sam & Dave, Arethe Franklin, Cat Stevensa, Terry Jacksa i koga sve još ne; došao sam do Jethro Tull.

Ian Anderson i društvo totalno su me razbucali svojom glazbom, koja i dan danas za mene ima poseban status i to apsolutno nitko ne može promijeniti, to je jednostavno tako. Nakon svih, do tada dostupnih mi albuma cijela priča poprimala je potpuno drugačiji kontekst. Stvar je otišla na višu razinu, jer upravo to i njihova glazba traži, a osobno, bio sam presretan što sam dio te priče.

Samo četiri godine kasnije, dakle 1978. godine Tullovci su mi poslali ‘paketić’ u kome je bilo popratno pismo, gdje mi objašnjavaju da nemaju FAN CLUB ali da mi ipak šalju svoj životopis i potpisanu fotku sa tadašnje svjetske turneje. Bilo je to eto, prvi puta da mi neki od mojih favorita odgovore i pošalju promotivne materijale. Danas se svakodnevno dopisujem sa brojnim poznatim i nepoznatim glazbenicima, umjetnicima, promotorima najvećih promocijskih kuća, vlasnicima diskografskih kuća i sl. i sve mi je to potpuno normalno, no tada je sve imalo drugačije značenje i konotaciju.

Ma, što bih tada mislio da sam imao prigode čuti deset pjesama ,koje su svoje mjesto našle na albumu Stand Up i još im pridruženih 11 drugih odnosno 9 drugih i dva radio spota za sam album.

Što bih dao da sam i prije imao prigode čuti još osam izvedbi, a ne samo dvije koje sam slušao duplom kompilacijskom albumu Living In The Past. Taj nastup činila je snažna kombinacija pjesama sa albuma Stand Up i tada novog Benefit, koji je tek trebao izaći. Jethro Tull nastupili su u Carnegie Hallu 1970. godine na humanitarnom koncertu čiji je prihod išao za rehabilitacijski centar za ovisnike o drogi u New Yorku. Tom prigodom Jethro Tull nastupili su u jednoj od najjačih postava: Ian Anderson – 12 žičana gitara, flauta i vokali, Martin Barre – električna gitara, ( koji je netom zamijenio Mick Abrahamsa o.a), Clive Bunker na bubnjevima i Glenn Cornick na basu. Na tom koncertu im se pridružio na klavijaturama i SJAJNI John Evan. Upravo taj nastup čini drugi disk i to je ono što me pored ostalog, doslovno oborilo s nogu. Priznajem tri sam teme već čuo ali ovim ostalih sedam za mene je prava svetkovina glazbe, koju toliko volim i koja mi toliko znači.

Ovaj moj osvrt ne treba shvatiti kao nešto što daje relevantnu sliku ovog izdanja, to je više esej o glazbi i bandu jednog zadrtog fana, koji nikada i ni po koju cijenu neće promijeniti svoje stajalište. Znam, jednom je Ian Anderson izjavio :’ Naša publika ima takav karakter; da ako bismo izdali ploču gdje bi bila snimljena samo tišina, naša publika bi bez razmišljanja kupila tu ploču.’, završen citat. E, to u potpunosti opisuje moj odnos prema Jethro Tull i njihovoj glazbi.

Ne znam jednostavno kuda da svrstam ovaj svoj tekst: nova izdanja, albumi iz prošlosti ili negdje drugdje. Znam, na portalu nema rubrike koja bi se možda trebala zvati : ALBUMI KOJI SU OBILJEŽILI MOJ ŽIVOT ili ALBUMI KOJI MI ZNAČE ONO…ili pak ALBUMI MOJE MLADOSTI, ma čemu filozofija, ovo dvostruko izdanje doslovno me vratilo u daleku prošlost i dalo mom životu, neki novi i značajniji smisao. Osobno, meni je to jasni znak da uvijek treba ustrajati na onome što voliš i što je naprosto dio tvog života.

PREPORUKA:

NEMA…

Tko zna …zna, a tko ne… što ću mu ja!

Osobna karta albuma