Kultur Shock slavi 30 godina karijere i u sklopu nove koncertne turneje vraća se u Zagreb, a proslava je zakazana 23. travnja u Vintage Industrialu. Kultur Shock je aktivan od 1996. godine, a poznati su po kombiniranju balkanske etno muziku sa punkom, metalom i rock glazbom. U intervjuu za PopRock.hr komentirali su skorašnji koncert u Zagrebu, što očekuju od publike te koji im je najveći izazov bio u 30 godina karijere.
Kako ste odabrali Vintage Industrial Bar kao lokaciju za proslavu 30. godišnjice u Zagrebu, i što ga čini posebnim za ovaj koncert?
Vintage je odabrao nas! Mi volimo svirati u Zagrebu bez obzira gdje. Nekako uvijek imam osjećaj da dolazim kući. Vintage je poseban na svoj način zato što je stvarno rađen kao rock klub. Koncerti u Zagrebu su uvijek dobri, ali isto tako jako bitno da postoje vizualni izazovi i da svaki bude malo različit od ostalih.
Koje su ključne novosti na setlisti za 23. travnja, što već možete otkriti publici?
Kako znate izdali smo jedan album, a sad dolazi drugi, znači dupli album za 30 godina našeg postojanja. Svirat ćemo pjesme sa oba albuma, i ovoga što je objavljen i ovaj što nije. Sve skupa će biti jedno pet novih pjesama, a ostatak starih jer ipak imamo 30 godina u guzici i ne možemo sada ostaviti ljude koji žele čuti našu povijest nezadovoljnima. Tako da će to biti kombinacija, mislim da ćemo svirati tri pjesme sa “House of Kultur” i dvije sa “House of Shock”.
Nakon tolikih godina, što očekujete od zagrebačke publike na ovom koncertu i kako se pripremate za taj nastup?
Ja ne volim riječ publika i nikad je nisam koristio, to su naši prijatelji naše sestre i braća, u ovoj smo borbi zajedno i jedni bez drugih ne bi mogli. I kako od rodbine i obitelji nikad ništa ne očekujemo, ni mi ne očekujemo od njih. Mislim da ćemo kao i uvijek imati jedan uzajamni energetski odnos. Oni će nama dati svoju ljubav, a mi njima sve što imamo.
Album “House of Kultur” iz 2025. savršeno dočekuje ovu proslavu – koje su vam najdraže priče iza pjesama s tog albuma?
A to vam baš ne mogu objasniti i kažem jer ne bih bio pravedan prema onim koje ne spomenem, ali recimo da je Bosna in time nešto što u ne živi samo u ovom momentu, nego je naša sudbina, naša povijest, a nadajmo se ne i naša budućnost. Pjesma koju još uvijek nismo na objavili na videu i ne sviramo 23. “What I saw” i bolna istinita i mogu da kažem veoma srcu prirasla, ali ne bih je mogao nazvati lijepom pričom nego PTSD svjedočanstvom.
Dokumentarac “Grandpa Guru” o Srđanu Gini Jevđeviću otkriva put od sarajevskog ratnog okruženja do Seattlea – kako je to utjecalo na zvuk benda?
To je kompliment filmu, nazvat ću redatelja i pohvaliti ga, međutim mislim da je obrnuto, da je Ben utjecao na razvoj filma i razvoj benda je uticao na kompletan film mnogo više nego što je film na bend. Meni je drago što je taj film jedna prirodna i normalna priča, a ne “hvalus pijevo” pet najboljih koncerata koje smo mi imali u životu i individualnih ostvarenja našeg pjevača. Mislim da je to više priča o ljudima koji su napravili život toga pjevača i omogućili mu da živi svoj san nego da je to njegov lični domet. Realno je nije namješteno. Činjenica je da se mi ljudi nekada nađemo u pravo vreme na pravom mjestu i povežemo sa pravim ljudima i onda taj uspjeh koji se desi pripišemo svojoj genijalnosti. A ništa nije dalje od istine. Za sve što smo u životu napravili zaslužni su ljudi oko nas i oni koji su nam u tome pomogli. Nitko nikada ništa nije napravio sam. Ja sada pišem ovaj intervju zbog toga što je neko izmislio ovu spravu na kojoj ga pišem. Treba biti zahvalan, a pripisivanje napretka samom sebi nije samo netočno, nego i neinteligentno.
E o tome je film po mom mišljenju i o demonu kojeg svi nosimo sa sobom i svakodnevno se borimo protiv svoje pragmatičnosti. Naš pjevač srećom ima svoj azil koji je na stageu i tu je siguran. Demon može samo gledati.
Koji vam je bio najveći izazov i najveći trijumf u ovih 30 godina karijere?
Izazova je bilo puno. Svaki odlazak člana benda i njihov povratak poslije toga je bio izazov razumjeti sve i shvatiti da svi imaju svoje živote i prihvatiti to ne osobno, nego onako kako obitelj prihvaća. Ostaviti ljude svojim životima, onda primiti ih nazad kada se vrate je apsolutno jedan od najvećih izazova. Nije svatko isti, neki se žene i razvode po nekoliko puta, a neki su u stalnim životnim relacijama i to sve nosi svoju težinu za 30 godina. Treba prihvatiti rodbinu onakva kakva jeste. Tako rade obitelji.
Isto tako promjene su bol me za svakoga, ali mi smo ih gledali ravno u oči i na svakom albumu smo uradili nešto novo, a nismo izgubili svoj identitet.
Kako ste se prilagodili promjenama u glazbenoj industriji od 1996. nadalje?
Ma ko j*** glazbenu industriju, mi da smo razmišljali o industriji i prodaji nikad ne bi napravili ovaj bend i ne bi postojali 30 godina. Neka se oni mijenjaju prema nama. Naša muzika se vrti oko nas, a ne mi oko nje. Najveća avantura je to što mi počinjemo stvari iz početka pa gdje odu, a ne od kraja kome ćemo prodati i kako ćemo se postaviti da bi nas neko volio. Zato i trajemo 30 godina i zato ljudi koji su naši ljudi koji su s nama neće otići samo ako ne napravimo glupost i postanemo industrija.
Kako vidite budućnost Kultur Shocka u sljedećih 10 godina, s obzirom na vašu globalnu prisutnost?
U penziji ne vidim ništa loše, ali mislim da nije vrijeme još. Jednog dana kad dođe to vrijeme i kad osjećam da bi radije u ribu nego da budem na stageu ići ću na plažu. Sve ima svoj početak i kraj i životni vijek ljudi i leđa i noge i sjedenje po avionima i kombijima, mislim da je to u stvari najveće pitanje koliko ćemo to izdržati, a inspiracije ne nedostaje.
Vidjet ćemo koliko budemo živjeli i koliko budemo mogli ovako isto da sviramo svaku pjesmu kao da nam je zadnja, kao da imamo još pet minuta da živimo pet minuta da pjevamo.
