Kvartet u Močvari, metal na speedu, sjene Motörheada u zraku

Onako, na prvu, glazbeno/stilski pomalo šaroliko, no ipak i poprilično srodno internacionalno društvo okupilo se u srijedu navečer u zagrebačkoj Močvari. Brojno toliko da bi komotno moglo poprimiti i karakteristike mini-festivala. Naravno, u formi zatvorenog prostora.

Naime, okupila su se četiri benda kojima je heavy/speed bio glavna poveznica. Prvi su na pozornicu stupili Brazilci Apokalyptic Raids, koji u svojih 27 godina postojanja imaju pet studijskih izdanja, hrpu singlova, nešto kompilacija i mnogo iskustva. Tekstualno, ikonografski i modno je bend najbliži blacku, no tu prestaju ozbiljnije sličnosti s tim podžanrom, s obzirom na to da glazbeno peglaju po thrash/speed i death metalu. U početnim je minutama (i pjesmama) bilo zvučno problematično, posebno u vokalnom dijelu gdje se Necromaniac slabašno, na momente i jedva čuo. No kako je koncert odmicao i band i razglas i okupljena ekipa su se nešto posložili i do kraja je sve to skupa preraslo u sasvim solidnu zvučnu kulisu na svim razinama.

U 40-ak minuta izveli su presjek svoje karijere („Necromaniac (Is Back)“, „Keep My Grave Open“, „The Impaler“, „Fallen Beyond Hope“, „Letter from Lucifer“, „The Gost od The Hammer“, „Evil“, „Apocalyptica Raids“, „Occult & Real“, „I’m a Metal Head“) u kojima se na momente osjeća sjena Motörheada. I to ne samo zbog Hellpreacherovog tutnjajućeg Rickenbacker basa. Hrapavi vokali, moćno Skullkrusherovo bubnjanje, brzi riffovi i urnebesni tempo podsjetnik su na legende speed rocka.

Dobro je to, sasvim dobro na kraju ispalo zagrijavanje za bend zbog kojega su neki fanovi, barem smo tako osluhnuli, primarno stigli i bili posebno zainteresirani ga čuti.

Šveđani Portraits imaju sasvim solidnu karijeru. Dva desetljeća postojanja, šest studijskih albuma, ugledan Metal Blade Records label. I oni su, poput prethodnika, u početku ‘poštelavali’ zvuk, a s odmakom nastupa se i u njihovom slučaju donekle uredio.

Energični su to momci, razigrani i zaigrani, posebno lijep im je gitarski rad, fino su im se poklapali i nadopunjavali riffovi i solaže, praćeni galopirajućim ritam sekcijama.

Vokali su bili problematični cijeli koncert, baš i nisu bili potpuno jasni, gitare i bubnjevi su ih previše ‘jeli’, čak i u refrenskim dijelovima. Donekle je to bilo dobro u dubljim, nižim pjevanjima, no visoke intonacije jedva su se nazirale.

Portrait je kroz set listu također napravio presjek svoje karijere. Dobro za prvi puta čuti, no snažne heavy/speed pjesme imaju potencijala da sve to skupa bude puno bolje.

Setlista:

The Blood Covenant

Infinite Descension

A Thousand Nightmares

Burn the World

Voice of the Outsider

From the Urn

Curtains (The Dumb Supper)

Beware The Demons

Beast of Fire

Sound The Horn

Glavni bend večeri, njemački ratnici Sacred Steel, nastupio je pretposljednji, kako to biva na pravim, velikim i malo manje velikim festivalima. Tamo je headliner je uvijek na toj poziciji. S „Metal Is War“ odmah se ‘udarilo posred lica’, a intenzitet odnosa benda i publike nije jenjavao niti u jednom dijelu koncerta. Iako imaju novi album „Ritual Supremacy“ iz travnja ove godine i oni su veći dio setliste posvetili starijim, poznatijim pjesmama.

Neke su glasno i frenetično otpjevali fanovi u prvom redu, a raspjevaniji i raspoloženiji popeli se nakratko i na pozornicu. Na „Heavy Metal To The End“ Gerrit se spustio među publiku i, nakratko nošen na rukama, skupa otpjevaše jednu od jačih pjesama benda „Heavy Metal To The End“, da bi kraj stigao uz „Faces of the Antichrist“.

Baš kako je u jednom momentu i sam ukazao, bila je to heavy metal underground fešta.

Setlista:

The Watcher Infernal

Open Wide the Gate

The Sign of the Skull

Wargods of Metal

Ritual Supremacy

Battle Angel

No God / No Religion

Demon Witch Possession

Carnage Victory

Heavy Metal To The End

Faces of the Antichrist

I kada se očekivalo da će se publika polako razilaziti, jer je kompletan program počeo malo (pre)kasno, 15-ak minuta iza ponoći stigao je, kako se u sličnim situacijama voli kazati – ‘šećer na kraju’. Brazilski Whipstriker odsvirao je dosta dobar koncert, jednake snage i intenziteta od samog početka, pa sve do kraja. Nakon početnih nota za vjerovati je da su ekipu koja je pomišljala otići nakon nastupa Sacred Steel nagnali da promijeni odluku i ostane do kraja.

Moćan, snažan, ritmičan, beskompromisan, borbeno-ratnički speed-heavy odjekivao je Močvarom 40-ak minuta. Razoran bubanj (Skulkrushera smo jednako raspoloženog gledali i s Apocalyptic Raids), energične, pozitivno agresivne gitare s ‘macho’ Whipstrikerovim vokalom. Izgledalo je to poprilično dobro, uključivo i sa zvukovne strane.

Tako da ne bi trebalo biti dvojbe kako će najuporniji, koji su do kraja ostali na koncertu, potražiti (ako već nisu) naslove „Lucifer Set Me Free“, „Heartrippers“, „Cry of Extinction“, „Mantas’ Black Mass“, „Troopers of Mayhem“ i „Rape of Freedom“ i pronaći za njih mjesta u svojim playerima. Definitivno high-light večeri.

Koju je, na žalost, pogledao puno premali broj ljudi. A imalo se štošta toga za vidjeti i čuti. I istražiti.