Rundekovi koncerti u Zagrebu uvijek imaju isti paradoks: znaš da će doći gomila ljudi, znaš da će se prostor ispuniti, ali svejedno te to iznenadi. Sinoćnja Tvornica bila je upravo to – i puna, i glasna, i strpljiva, i gladna. Red je sezao od ulaza u Veliki pogon u Šubićevoj pa dalje od ulaza u Mali pogon u Ljudevita posavskog, isuviše blizu početko koncerta, a opet dovoljno dug da unaprijed znaš da će koncert početi kasnije. No, nitko se zbog toga nije uznemirio. Publika koja dolazi Rundeku već odavno zna da ne dolazi po brzinu, nego po smisao.
Ulazni val se slio u dvoranu kao u kakav veliki rezervoar zvuka, a bend je nakon početnog zatezanja krenuo u “Uspomenu”, pjesmu koja u njihovoj izvedbi nikad ne zvuči nostalgično nego sabrano. Ta sabranost bila je glavna linija cijele večeri: ništa prenapuhano, ništa iznuđeno, sve odmjereno.
Postava je sinoć djelovala kao skupina glazbenika koji se ne moraju dogovarati što slijedi — dovoljno je da se pogledaju.
Darko vodi glasom, ali atmosferu nose i drugi:
Ana Kovačić, čiji saksofon drži konstrukciju pjesama na okupu;
Miro Manojlović, koji vibrafonom i udaraljkama unosi dubinu kakvu ne čuješ u klasičnoj rock-postavi;
Igor Pavlica, čija truba nikad nije “ukras”, nego točka u kojoj pjesma pokazuje koliko je zapravo ozbiljna;
Roko Crnić, koji odmjereno i precizno daje ritam
i Nenad Kovačić, koji frame drumom daje nešto što bi se moglo nazvati “unutarnjim pulsom” večeri.
To je zvuk koji ima i disciplinu i slobodu – rijetka kombinacija, ali kod Rundeka standard.
Gostovanja Zexa i Caprija bila su najčistiji trenutak kolektivnog oduševljenja. “Sejmeni” bez Caprijevog prepoznatljivog klimaksa pred kraj zvuče kao dobra pjesma; s Caprijem zvuče kao šamanski ritual. To je onaj tip minute u kojoj se vidi koliko je Haustor ostavio trag, i koliko danas malo treba da se prostor potpuno promijeni. Zexovo pojavljivanje dodatno je naglasilo da je ovo bend koji svoje korijene ne skriva nego ih aktivno hrani.
Odnos starog i novog bio je vrlo jasan: šest pjesama Haustora, jedanaest iz solo faze. Dovoljno da se podsjetimo što Rundek znači za domaći rock, ali još više da se shvati gdje je danas njegov stvarni interes. “Makedo” i “Apokalipso” zatvorili su glavni dio nastupa na njegovom samom vrhuncu.
Bend odlazi, ali publika im ne dopušta i da ostane iza pozornice. Vraćaju se i na bisu dovode koncert do delirija sa “Šejn” i “Šal od svile”. Nevjerojatno je kako neke pjesme ne dosade, kako se ne umore u našim ušima već nam svako novo slušanje bude kao prvo.
Rundek i ekipa zaista zvuče kao bend koji je odlučio da im je sadašnja forma važnija od vlastite mitologije — i upravo zato nema mita, već samo glazba; čista, nepatvorena i predivna koja živi sa svakim novim nastupom sa svakim novim dahom.
Galerija fotografija; Rundek i ekipa u Tvornici kulture, foto: Dragutin Andrić
Setlista:
Uspomena
Sadimo lan
Ruke
Ples na tankom ledu
Ena
TV Man
Take the Money and Run
Sejmeni
Lice
New World
Mila
Kuga
Ay Carmela
Revolucija počinje na tanjuru
Bi mogo da mogu
Uspomena
Sadimo lan
Ruke
Ples na tankom ledu
Ena
TV Man
Take the Money and Run
Sejmeni
Lice
New World
Mila
Kuga
Ay Carmela
Revolucija počinje na tanjuru
Bi mogo da mogu
Makedo
Apokalipso
BIS:
Šejn
Šal od svile
