Let 3 – “Two Dogs Fuckin”

Već odavno je svim relevantnim faktorima u društveno-kulturnim krugovima jasno da su Let 3 institucija ne samo rodne Rijeke, već i cjelokupne hrvatske scene. Možete se slagati ili ne slagati s njihovim napadno (namjerno) provokativnim i nonkonformističkim stavovima, može vam već biti pun ku…fer suicidalnih performansa, golemih falusa, partizanskih odora, srpskih narodnih nošnji, ispaljivanja čepova iz guzica i da ne nabrajam (i meni osobno postaju polako, ali sigurno naporni), no samo njihovo postojanje, pomisao da su tu među nama baš takvi kakvi jesu, nikad unutar glavne struje a dovoljno glasni i jasni, uvijek u opoziciji poplavama svakodnevnih političkih, kulturnih i inih gluposti, već samo po sebi mnogo znači. Jer, dobro ih je imati, zdravo za rock-scenu i širi kulturni aspekt, koliko se god nekad (namjerno, po njihovu vlastitom receptu) činilo drukčije.

U tom svjetlu reizdanje njihovih prvih albuma, koji su obilježili smjenu desetljeća prije sad već dvadeset godina, čini se više nego opravdanim i značajnim diskografskim događajem u Lijepoj našoj. “Two Dogs Fuckin'”, prvijenac objavljen još 1989., pritom je posebno hvale vrijedna zamisao, jer svojevremeno prave promocije i distribucije u svoje vrijeme jedva da je imao. S druge strane, kultni status koji danas zasluženo uživa naprosto ne daje mjesta sumnji u “isplativost” ovog remasteringa.

Govoriti o “Two Dogs Fuckin'” kao najboljem albumu Let 3, na što sam nailazio zadnje vrijeme, čini se pomalo nategnuto, pa i pretenciozno, koliko god snažan materijal to bio. To jest njihov najozbiljniji i najmračniji album (u potonjoj kategoriji mu je najozbilniji rival “Nečuveno”, da pokušam biti duhovit), ali sagledan u cjelokupnoj retrospektivi, očito je da je bio tek pista za uzlijetanje do onog što je ovim, pokušajmo ih nazvati, art-punkerima bilo od početka u planu. U tom kontekstu ostaje nešto kao nedorečen, ali gledan, odnosno, slušan zasebno i neovisno o ostatku opusa Mrleta, Prlje i ekipe, kao što to činim zadnjih nekoliko dana, “Two Dogs Fuckin'” je jezivo (riječ koristim privremeno se suzdržavajući od jedne vulgarnije) snažan album.

Za početak, “Sam u vodi” mi je bila i ostala jedna od njihovih najdražih pjesama, iako me pošteno zdrmala tek u verziji na legendarnom “Živom kurcu”. Zlokobna, svirački masna i lirički rastresena, ona doslovce svijetli svojim mrakom kao možda najupečatljiviji broj jedan prvog albuma ikada u nas. Ujedno je odmah dala do znanja da Let 3 nije tek još jedan punk-bend, već da je potencijal tu mnogo veći, odnosno, priča daleko bogatija. No, ništa manje upečatljivi nisu i tipičnije razvaljivački doprinosi, kao standardni koncertni komadi “Ne trebam te” i “Izgubljeni” ili furiozna “U rupi od smole”. Prljin vokal od samih početaka bio je uvjerljivo obilježje zvuka benda, ravnopravno čvrstoj i nabrijanoj svirci. Glas kojeg pritom ekipa ispušta kroz svoje riječi i glazbu pravi je krik, vapaj, proglas u potrazi za izranjanjem iz sive zone prosječnosti, konformizma i kulturne ravnodušnosti.

“Two Dogs Fuckin'” su Let 3 prije bilo kakve pretencioznosti, prije naglašenih kostimografskih eskapada, guranja zajebancije u prvi plan i glazbeno-stilskih poigravanja u rasponu od elektronike do turbo-folka. Zapis je to benda koji je stvoren da traje i da znači, ozbiljnog, osmišljenog benda koji se ne miri ni sa čim, pa ni sa scenom iz koje nastaje, benda koji se služi artom i napadnom metaforikom koliko i sirovom energijom proključalom na tradiciji punka. Zato, nije bitno je li to najbolji album benda ili možda čak cijelog jednog razdoblja ili su to prenategnute (pr)ocjene. To je jednostavno jako dobar album.

Ovo reizdanje, uz standardni repertoar albuma, donosi dvije dosad neobjavljene pjesme – epsku “Pere pere” i koncertnu snimku “Ne trebam te” s nastupa u Ljubljani 1992. – te od prije dostupnu, šarmantno nespretnu englesku verziju danas već klasične himne “Izgubljeni”, odnosno, “We are Lost”. Ne osobito bogato, ali i to je nešto.