Nakon dugih 16 godina tišine, čekanja i povremenog nostalgičnog uzdaha „Sjećaš se kad su zadnji put bili?”, Let 3 su napokon ponovno zasvirali u Križevcima. Mali klub, niska pozornica, znoj koji kaplje sa stropa; sve je bilo premalo za količinu energije koja je eruptirala čim su izašli na stage. A kad su krenuli, krenuli su pravac u čelo publike.
Toliko iščekivan povratak otvorili su s Ljubim te do krvi – njihovi standardno šareni outfiti, sinkronizirano klimanje glavama i zvučni zid koji te poljubi bili su dovoljni da pokrenu taj tračak plamena koji je godinama čučao. Nakon prve numere uslijedio je gromoglasan pljesak. Publika kao da je htjela reći „To je ono što smo čekali 16 godina, ali nismo zahrđali!“ U neku ruku, krvna slika večeri bila je savršena. Praščići su zakotrljali večer u složni kotac publike. „Jel’ to okej?” dobacili su s bine, kao da su tražili afirmaciju publike da večer nastave u tom duhu. Ako je suditi po znoju i osmijesima, bilo je i više nego okej. Križevci su se u tom trenu pretvorili u farmu slobode, a publika je rado pristala biti dio stada.
Mamne baneta bio je jasan poziv – “Ajmo žene!” – i žene su „došle“, glasno i bez zadrške. Izađi mala izvukla je veselje iz svakog kutka kluba; nije izašla samo mala, izašao je i cijeli kolektiv. A onda – Mama ŠČ. Kao da je netko pritisnuo crveni gumb i lansirao klub u paralelnu dimenziju. Ruke u zraku, pogledi u prazno, tijela u pokretu. Ako je početak bio poljubac, ovo je bio svojevrsni šamar koji uslijedi nakon i dodatno probudi klub. Tazi tazi je projurio setlistom, a Vjeran pas podsjetio nas je da u životu prolazi samo jedan pas, ali taj se pamti. Publika je vjerno pratila tekst, kao da polaže ispit iz lojalnosti. Baš kad pomisliš da je pas otišao, Lassie se vraća. Jer u svijetu Leta 3, čak i nostalgija ima rep.
U publici su rame uz rame stajali srednjoškolci i oni koji su bend pratili još devedesetih – generacijski jaz te je večeri bio samo još jedan refren. Dijete u vremenu pokazalo je da neki coveri ne stare nego samo postaju punoljetni klasici. Bezvremenski, moćno otpjevan, trenutak kad se klub na sekundu prestao šaliti i počeo osjećati. Pokvarena žena pokvarila je planove svima koji su mislili da će večer usporiti, a Miele Rosa pretvorila je podij u kolektivnu plesnu terapiju. Pleši, pleši cijelu noć… i zaboravi na sve. Sokol je dokazao da publika nije zaspala, već budnim okom prati svaki detalj.
Letjeli su refreni, letjele su ruke. Omađijaj me je bio magijski trenutak, kao da je bend bacio čini na Prigorje, a Prigorje je uzvratilo „omađijani smo i ne tražimo lijek“.Izgubljeni su nas skladno izgubili u tonovima i silnom odbrojavanju, ali to je ona vrsta izgubljenosti kad znaš da si točno tamo gdje trebaš biti – in medias res.Riječke pičke donijele su riječki-čki-čki ritam u već spomenuto srce Prigorja. “Kak’ bude, bude”, kazali su, ali ritam mora biti točan. Ta energija je spoj obale i kontinenta, bez cestarine i bez zadrške.Kurcem u čelo bio je, doslovno i metaforički, pogodak u čeoni režanj. Ako je večer imala frontalni napad, to je bio taj trenutak, bez kacige i bez zaštite.
Kao kratak prijelom večeri, Mrle nam je u tren predaha donio mjau-mjau-vau-vau zoologiju apsurda, a zatim smo kao Srničica odvedeni do potočića, kao da smo na sekundu pobjegli iz kluba u neku šumsku bajku, samo da bi nas gitare vratile u stvarnost.“Bend, dođi, uzmite gitare da čujem taj zvuk”, uzviknuo je Mrle i zvuk je došao. 999 je bio klimaks večeri, broj za hitne slučajeve u koje smo se dragovoljno doveli a potom je Ero zazvučao kao da dolazi s onog svijeta. Pjesma je obasjala cijeli prostor; sjaj je je ovaj put dolazio iz zvučnika, ne iz neba ili reflektora.Profesor Jakov zamirisao je na dobar parfem i staru školu provokacije, očitovalo se koliko Let 3 u tom trenu ljubi-ljubi publiku tu večer. Za sam kraj, opća Drama. Duboko u utrobi setliste, tamo gdje se sijeku ekvator i paralele, uzduž i poprijeko. Večer je počela poljupcem a završila egzaktnim rezom. Dramatično, precizno, bez viška.
Nakon 16 godina, Let 3 nisu samo odsvirali koncert u Križevcima već su ga secirali, rastrgali i ponovno sastavili pred našim očima. A publika? Vjerno je pratila, kao pas, vraćala se kao Lassie i letjela na soničnom valu poput sokola. Ako ponovno nestanu na toliki period, Križevci znaju jedno: krv, prasci, psi i drama – sve se to vraća.
Galerija fotografija; Let 3 u Klubu kulture, foto: Irma Horvat
