Jesen kuca na vrata — prljava i blatna — a 13. rujna Šalata je odgovorila žestoko. Prljavo kazalište s pjevačem Davorinom Bogovićem bacilo je grad u vatru starim hitovima i podiglo atmosferu do usijanja.
Publika je od prve pjesme eksplodirala. Crno-bijeli svijet, Sve je lako kad si mlad, Mi plešemo, Korak od sna, Moderna djevojka — refreni su letjeli zrakom, svi su pjevali, skačući i grleći se kao da je ljeto ostalo u cipelama. Riffovi su bili sirovi, ritam neumoljiv, a Šalata ispunjena glasovima koji su znali svaku riječ.
Davorin je vodio stvari s autoritetom: grubi, prepoznatljivi vokal koji ne pristaje na kompromis i energija koja nije dopuštala hladnijem zraku ukrasti niti takt. Pjesme su imale trenutke kada su bend i publika postajali jedno. Nije bilo odmora, samo poneki kratki komentar između pjesama i odmah novi nalet zvuka.
Sramotno bi bilo ne spomenuti da je publika eksplodirala na pjesmu Crno-bijeli svijet te da se onaj stari pankerski i rokerski ritam Zagreba, koji je živio osamdesetih, ponovno na tri minute i četrnaest sekundi — koliko pjesma traje — osjetio i oživio.
Poseban štih donijela je Anastasia Groshko. Njezina suradnja s Bogovićem otvorila je pjesme iznova — nježniji momenti, ali s istom snagom. Kada su njih dvoje spojili glasove, Šalata je posve utihnula, a potom eksplodirala radosnim pjevanjem. Ta je kemija koncert učinila svježim, unatoč tome što su svi pjevali stare hitove.
Kad su se svjetla ugasila i zadnji akord nestao u noći, ostao je osjećaj da Šalata nije bila tek koncertni prostor, nego zajedničko dvorište sjećanja i energije. Publika je otišla promukla, umorna i nasmijana, a Bogović i Prljavci su još jednom dokazali da njihove pjesme ne stare, već mijenjaju oblik — onoliko puta koliko ih netko želi pjevati.
Galerija fotografija; Prljavo kazalište na Šalati, foto: Miljenko Gregl
