Na koncert sam došao pomalo skeptičan – ne zato jer mislim da Prljavci nisu to što jesu s razlogom, ne zato jer nisam svjestan njihove važnosti za hrvatsku i regionalnu scenu, a isto tako niti zato jer ne vjerujem u njihovu dugovječnost. Skepsa je opstala isključivo radi osobnog doživljaja. Nemam osobne povezanosti s njihovim stvaralaštvom, moja iskustva se nisu osobito ispreplitala s njihovom glazbom. Nemam u svojoj arhivi duge vožnje na more s Prljavcima, klubove u kojima se ori njihova glazba, druženja ili rođendane na kojima su oni glavne zvijezde kroz zvučnike.
Ta skepsa ne govori o njima ništa, govori o meni. Stoga, unatoč veličini ovog događaja, meni je na pameti bilo samo jedno pitanje: mogu li glazbi koja se uživa kroz sentiment, sjećanje, nostalgiju i Ijubav prema starijem i jednostavnijem vremenu pružiti pravedan i korektan osvrt ako s njom dubinski nisam povezan? Mogu li, unatoč drukčijim afinitetima i odrastanju Prljavcima dati šansu?
Prije nego se osvrnem na svoj dojam, treba istaknuti važno, a to je da Prljavci ne padaju! Standard nastupa, vokalni dosezi, energija i komunikacija s publikom ostaju na očekivanoj razini, što često ne vidimo čak ni kod kultnih hrvatskih, regionalnih, pa čak i svjetskih bendova i glazbenika. Njihovi su hitovi rasplesali sve, klince, starije, posebice mlade zaljubljene i zagrljene parove. Ne treba mnogo istraživati da primjetite kako je Pula danas bila oblačna, pomalo i tmurna, bez ijedne zvijezde na nebu. Ali Prljavci su se i za to pobrinuli te smo svi, kao veliko zvjezdano nebo, podigli bljeskalice u zrak na Heroj Ulice. U tom trenu obuzme te sve što ikad možeš osjećati: tuga, sreća, zahvalnost na novom, sjećanja na staro…
Tim iskustvom, nakon predivne solo izvedbe na gitari, shvatiš da nije bitno uz što si odrastao, nije bitno što voliš, što je oko tebe ni što je iza ili ispred, važno je što je sad, važno je što si ovdje, važno je Prljavo Kazalište. Nakon takvog iskustva shvatiš da postoji nešto što voliš i ne voliš, ali postoji i nešto što te samo ostavi bez riječi, potpuno zasebna kategorija koja čini iskustva posebnima. I dalje nisam sam sebi odgovorio na pitanje kojim sam ušao u Arenu, ali sam shvatio da nije ni važno. Sjećanja se moraju i sagraditi, moraju nekad i nastati, a ovaj koncert će ostati u mojoj, kao i u mnogim drugim glavama, kao nešto posebno.
Galerija fotografija; Prljavo kazalište u pulskoj Areni, foto: Marko Hajdarović
