Sisters of Mercy – “Floodland” (1987.)

Subota je, 26. srpnja 2025., 19:02. Kiša neumorno pada nad Pulom i ne pokazuje znakove smirivanja. Unatoč svemu, organizatori koncerta Sisters of Mercy poručuju da koncert nije otkazan. Nadam se da će se ipak održati. Ovo mi je već treći pokušaj da ih napokon vidim uživo. Možda je najbolje vrijeme za par riječi o LPu Floodland. Kada se spomenuti album pojavio u studenome 1987., Sisters of Mercy više nisu bili bend u  klasičnom smislu te riječi. Nakon što su se raspali 1985. uslijed sukoba između frontmena Andrewa Eldritcha i ostatka postave, činilo se da je priča završena. No Eldritch se povukao u Hamburg, grad pokraj Elbe, okružen maglom i betonom, i u potpunoj izolaciji stvorio jedan od najsugestivnijih, a po meni i jedan od najboljih albuma osamdesetih. Uz pomoć američke basistice i pjevačice Patricije Morrison te nezaobilaznog ritam stroja poznatog kao Doktor Avalanche, nastalo je djelo koje nije samo redefiniralo darkwave, već i zamaglilo granice između gotike, popa i post-punka.

Floodland otvara pjesma “Dominion/Mother Russia”, epska pjesma u dva čina. Prvi dio, s gospel zborom i marš bubnjevima, zvuči kao apokaliptični politički manifest, dok drugi, hipnotični instrumental s ruskim prizvukom, sugerira hladnoratovsku paranoju. Eldritchov baritonski vokal zvuči kao da dolazi iz tamnog bunkera, duboko pod zemljom, dok orkestracije i elektronički ritmovi stvaraju dojam kraja svijeta viđenog s obala Elbe. “Flood I” i “Flood II” služe kao mračna mantra, meditacija o gubitku, potopu i unutarnjem rasapu. Tematski i zvučno povezane, ove pjesme ne slijede klasičnu strukturu već se valjaju poput plime, tiho dolaze, rastu, preplavljuju sve, pa nestaju. Eldritch je ovdje više pripovjedač nego pjevač, a njegove riječi poput “And her hallway… echoes with steps” zazivaju slike praznih palača, izgubljenih civilizacija i emocionalne pustoši. “Lucretia My Reflection” možda i najpoznatija pjesma s albuma je ritmična, gotovo plesna, s hipnotičkom bas linijom i militarističkim tempom. Pjesma je svojevrsni portret Morrison, femme fatale čiji je lik i vizual definirao estetiku albuma.  Stihovi „I hear the roar of a big machine, Two worlds and in between” priziva sliku svijeta razapetog između krajnosti – kapitalizma i komunizma, racionalnog i emocionalnog, prošlog i budućeg. Eldritch pjeva iz pozicij e promatrača, možda čak i političkog proroka. Pjesma zvuči kao ironijska himna dekadencije: “Lucretia, my reflection, dance the ghost with me.” Lucretia” govori o rasapu vrijednosti, o praznoj estetici moći, o svijetu u kojem je preostala samo igra sjena i slika – “reflection”. Ples s duhom iz naslova sugerira da je sve već umrlo: ideologije, revolucije, emocije. Ostao je samo stil. I stroj. Ova pjesma se smatra paradigmom gothic rocka 80-ih. Savršenom kombinacijom estetike, distance, dekadencije i ritma. Na albumu je i “1959” koja je skoro balada – ogoljena, svirana na klaviru i gotovo šapatom otpjevana. To je pjesma o političkoj izdaji, nostalgiji i kraju epohe. Bez efekata, bez buke, samo Eldritch i njegova hladna elegancija.

Naslovnicu albuma potpisuje Trevor Key. U crno-bijeloj estetici, Eldritch i Morrison poziraju kao postmoderni arhetipovi: on je vampir iz betonskog bunkera; ona je smrznuta ikona dekadencije. Rijeka i mjesec, stalni motivi albuma, pojavljuju se i u vizualima, sugerirajući cikličnost, kraj i novi početak. Dizajn omota, minimalan ali moćan, najavljuje atmosferu albuma prije nego što igla dotakne vinil.

Floodland nije album za svako uho. Nema tu solo dionica, niti riffova, niti himničnih refrena koji se pjevaju na stadionima. No u svojoj tjeskobnoj arhitekturi, grandioznoj produkciji i lirskom pesimizmu, album postiže ono što samo rijetka djela mogu, stvara vlastiti svemir. Eldritch, poput nekog opsjednutog arhitekta, gradi zvučne katedrale u kojima se odzvanja samoća epohe, kraj ideologija, raspad velikih priča. Trideset i osam godina kasnije, Floodland i dalje zvuči kao poruka iz budućnosti. Ili iz prošlosti koja se nije dogodila. Dok ga slušam na vinilu, a kiša pada, i ne znamo hoće li biti večerašnja koncerta, svjetla grada postaju samo sjenke, teško mi je ne pomisliti ovo nije samo glazba, ovo je distopijska poezija.