Vrlo intenzivna ovogodišnja stadionska koncertna sezona u Beču nastavlja se i dalje, a ovaj tjedan na redu su bili legendarni Guns n’ Roses koji su Beč posjetili u sklopu svoje “Because What You Want & What You Get Are Two Completely Different Things” turneje.
Gunse sam u zadnjih 15-tak godina imao priliku slušati nekoliko puta, u raznim postavama i na raznim lokacijama diljem Europe. Zadnji put sam ih slušao upravo u Beču 2022. godine i dojam koji su tada ostavili nije bio na razini očekivanja. Koncert su odradili dosta rezervirano i rutinski, bez previše interesa da daju nešto više od sebe. Zato sam sa posebnim zanimanjem očekivao ovogodišnji koncert – izmjenili su nešto standardni repertoar koji inače sviraju a imaju i novog bubnjara. Da li im je to pomoglo da budu bolji, ili su i dalje ostali rezervirani, svirajući na frekvencijama stare slave?
Ali prije nego se uopće dotaknemo Gunsa, vrlo bitno je spomenuti i dva benda koji su zagrijavali publiku unatoč lošem kišnom vremenu – to su bili Wolfmother te legendarni Sex Pistolsi uz podršku Franka Cartera.
A kakva je njihova svirka zapravo bila, to na žalost ne znam. Naime, tempirali smo vrijeme dolaska na stadion upravo tako da stignemo poslušati i jedne i druge, ali iz nepoznatih organizacijskih razloga publici koja je imala “front of the stage” karte nije bio dopušten ulazak na stadion dok traje nastup predgrupa! Dok su posjetitelji sa kartama iz svih ostalih sektora bez problema ulazili na stadion, nas nekoliko stotina uzrujanih rock fanova bezuspješno je pokušalo pregovarati sa osiguranjem i policijom pokušavaljući ući, ali na žalost nije bilo pomoći – Sex Pistolse smo mogli čuti samo kroz debele zidine Ernest Happel stadiona unatoč uredno kupljenoj karti.
Apsolutni organizacijski debakl #1.
Nakon što su predgrupe završile, te smo se konačno uspjeli dokopati unutrašnjosti stadiona, uslijedila su nova iznenađenja.
Inače vrlo dobro organizirana koncertna logistika na Ernest Happel stadionu ovaj je put apsolutno zakazala. Naime posjetitelji svih sektora partera su dijelili isti ulazi/izlaz, te samo jedan mali zajednički prostor na kojem se moglo dobiti neko osvježenje. Kao rezultat, stotine ljudi su se naguravale bez ikakve kontrole da uopće dođu do zona za koje su kupili kartu, a kupiti neko piće bila je nemoguća misija.
Što reći, nego apsolutni organizacijski debakl #2.
Ali ako maknemo organizacijske debakle na stranu (o tome bi se moglo još puno toga reći), već nakon prvih taktova “Welcome to the jungle” je postalo jasno da ovo neće biti običan koncert.
Nošeni nekom drugačijom energijom i namočeni neograničenom količinom kiše koja je topila i njih, i većinu od preko 40.000 posjetitelja na stadionu, Gunsi su bili nekako drugačiji.
Gospodin Rose je na početku bio malo suzdržan, ali nakon treće pjesme, legendarne “It’s so easy”, potpuno je preuzeo kontrolu nad stage-om, te je vrlo jasno publici davao do znanja da njegove vokalne sposobnosti još uvijek na trenutke mogu dostići razinu iz 90-tih!
Sa druge strane, gospodin Slash niti u jednom trenutku nije bio suzdržan. Nadrealno precizno je kontrolirao sve svoje gitare koje je kroz večer koristio, bez obzira na potoke kiše koji su mu se slijevali niz obod cilindra. Bilo je nestvarno gledati kako maestralno drži pod kontrolom svaki ton, čak i onda kada mu je na zadnjoj solo dionici “November rain” pukla prva žica, pa je morao solažu “spustiti” za jednu oktavu. Ipak dan prije mu je bio rođendan, pa ga je možda čestitka koju mu je otpjevao cijeli stadion dodatno motivirala da bude još bolji.
Duff i Richard Fortus su bili apsolutno na razini zadatka, ritmički, melodijski i vokalno apsolutno precizni, svaki na svoj način pokazali su da su prave rock legende.
Klavijaturist Dizzy “Fuckin” Reed, odradio je standardno dobro kao i uvijek, dok je klavijaturistica Mellsa Reese (čija je prisutnost u bendu meni još dan danas enigma), prošla gotovo nezapaženo, skakučući u pozadini u svom blještavom kostimu.
Ali iz mog skromnog kuta gledanja, apsolutno otkriće večeri je bio novi bubnjar Gunsa, Isaac Carpenter! Iako svira sa bendom tek malo više od 3 mjeseca, čovjek je pokazao i dokazao da apsolutno zaslužuje biti dio ekipe, te da nisu pogriješili što su ga odabrali kao nasljednika Franka Ferrera! Vrhunski točan, sa odličnim “groove-om”, besprijekorno je funkcionirao sa ostalim članovima benda te me na trenutke zvukom i stilom podsjetio na legendarnog, ali na žalost zaboravljenog Matta Soruma. Sa njime u bendu, Gunsi su se zvukom dobrim dijelom vratili svojim zlatnim danima sa početka 90-tih!
U skoro 3.5 sata vrhunske svirke, Gunsi su odsvirali presjek starih hitova, pjesama novijeg datuma i covera, te definitivno nikog od prisutnih nisu ostavili ravnodušnim. Za vrijeme koncerta prisjetili su se i legendarnog, nedavno preminulog Ozzy Osbournea, odsviravši njemu u čast “Never say die” i “Sabbath bloody Sabbath”.
U smislu glazbenog rock iskustva koncert je nadmašio sva očekivanja! Gunsi su bili apsolutno na razini zadatka, svirali su rockerski tvrdo i emotivno, na trenutke izvedbom i zvukom apsolutno podsjećajući na ono što se od njih moglo čuti ranih devedesetih.
Kiša koja je neumorno padala do pred sam kraj koncerta u konačnici nije pokvarila dojam, već je napravila atmosferu drugačijom, dodatno pojačavajući energiju između benda i publike. Sve u svemu, ocjena 5+, osim za organizatore, koji će defnitivno morati na popravak.
Jedino za čime iskreno, ali iskreno žalim je to što organizatori nisu akreditirali koncertne fotografe, jer sa vrhunski raspoloženim Gunsima u kišnom ambijentu, materijali bi ispali vrhunski…. Ali eto, možda drugom prilikom.
Set lista:
Welcome to the Jungle
Bad Obsession
It’s So Easy
Mr. Brownstone
Chinese Democracy
Live and Let Die
Yesterdays
You Could Be Mine
Absurd
Estranged
Shadow of Your Love
Never Say Die (Black Sabbath cover)
Sabbath Bloody Sabbath (Black Sabbath cover)
Used to Love Her
Double Talkin’ Jive
Hard Skool
Sorry
So Fine (feat. Duff McKagan)
Slither (Velvet Revolver cover)
The General
Knockin’ on Heaven’s Door (Bob Dylan cover)
Coma
Happy Birthday to You (Mildred J. Hill & Patty Hill cover)
Slash Guitar Solo
Sweet Child o’ Mine
Rocket Queen
November Rain
Civil War
This I Love
Human Being (New York Dolls cover)
Don’t Cry
Nightrain
Paradise City
autor: Ivan Lesic
