Nakon vrlo kratkog sna, relaksacije na bazenima Cerine, ručka i popodnevnog nadoknađivanja sna, oran i voljan napao sam Kampus drugog dana fantastičnog Rocklive festivala. Aterirao sam neposredno prije nastupa prvog benda, pa nije bilo puno vremena za razgledanje, no činilo se da je ipak nešto više ljudi u kampu.
Nezahvalnu zadaću otvaranja drugog dana Rocklivea imali su mladi zagrebački punkeri Smrdljivi Martini. Njih sam već jednom gledao na nekom mini festivalu u Tvornici i dojmili su me se svojom zezancijom, igranjem sa dva vokala i dobrim tekstovima.
I stvarno se dogodilo ono čega sam se pribojavao, skupilo nas se 10-tak, tako da se činilo da je više bilo foto-reportera nego ekipe koja je došla poslušati njihov set. Sve u svemu korektno su i profesionalno odradili svojih 20 minuta u kojima su pokazali sve što znaju i umiju. Kad ih slušaš možeš čuti i nešto Idola, nešto Orgazma, stvarno se osjeti taj Novovalni zvuk. Lijepo upakirano i odsvirano, a završni čin imao je njihov najveći hit „Dilema“ sa duboko filozofskom mišlju sažetom u stihu:
„Daj mi taj hren i krem sir,
da si namažem na kruh,
da ga pojedem i onda sit malo odspavam,
da slijedeće jutro sam odmoran!“
Šteta da više ljudi nije došlo na ovaj nastup, ali to je uobičajeno prokletstvo prvog benda na festivalu.
Nakon klasične 15-minute stanke na red je došao bend za kojeg sam, priznajem, po prvi put čuo, a nikada ih nisam vidio. Totalna „tabula rasa“. Stoga je i moje iznenađenje zvukom koji me je dočekao bilo totalno iskreno i moram priznati od prvog takta sam se počeo njihati uz njihove ritmove i uživao u zvuku, ali i pogledu na pozornicu.
One dread – po nazivu benda sam trebao zaključiti da se radi o nekoj reggae priči.
Idemo redom. Sam pogled na pozornicu otkriva nam tri ženska vokala. Djevojke su lijepe, senzualne, totalno uživljene u svoj zvuk, a vokali, uf, vokali su posebna priča. Svaka ima svoju boju, pojedinačno zvuče fenomenalno, a kad se uharmoniraju to svaki put izaziva „goosebumps“.
Bend iza njih besprijekoran i uigran. Da mi je netko rekao da ću pravi, izvorni, regaee čuti u Koprivnici i da dolazi iz Zagreba, rekao bih mu da je lud. Stvarno je tako! Već dugo nisam čuo ovako dobru priču i sada kada sam se malo učitao shvatio sam da je One dread bend koji ima svoje mjesto ne samo u Lijepoj našoj već i na široj sceni.
Stvarno poseban doživljaj i preporuka ako vidite da negdje sviraju i bez obzira koju glazbu preferirate poslušajte One dread i fenomenalni TNT na vokalima – stvarno im dobro paše ta skraćenica.
I vaš dežurni metalac se gegao cijeli njihov nastup u reggae i dancehall ritmovima.
S ovim nastupom smo dobili lajtmotiv ove druge večeri – nešto mirniji, ezoteričniji, plesniji nastupi su nas očekivali. One dread – sjedi – 5! Sigurno im nije bilo mjesto nastupiti drugi, ali dobili su i bis i skupili jako puno publike, a netko mora biti i drugi.
Često sam u jučerašnjem tekstu spominjao neke ključne nastupe koji su se nekim bedovima dogodili ili će se dogoditi. Tako je i sa našim slijedećim bendom – Ki Klop – oni su prije nekog vremena dobili mogućnost otvoriti zagrebački nastup Killsa. I tako su se susreli sa nekom širom publikom i uspjeli svoj zvuk donijeti od više slušatelja.
A kakav je to zvuk? U najmanju ruku zanimljiv spoj nekog disca, popa, alternative. Tročlani sastav koji dolazi iz Jebotona, a to znači samo jedno – jako su dobri, kao i sve što dolazi iz Jebotona.
Jedan fini, meki zvuk ovog trojca, koji postavom (ali samo postavom) podsjećaju na slične bendove tipa Repetitor ili Koi Koi. Opet se nastavila ova priča plesne glazbe, koja te tjera na pokret, ali u svoj toj mekoći i ljepoti zvuka posjeduje i žestinu ovog alternativnog dijela njihove priče.
Posebno me se dojmila bubnjarica koja uz vrhunsko vladanje instrumentom svojim glasom upotpunjuje tu fuziju disco trancea i odlično razbija nešto ravniji vokal gitariste i doprinosi potentnosti ukupnog zvuka.
Iza sebe imaju album „Otopljeni disko“, a meni osobno je baš dobro legla ta njihova atmosferičnost i svježina. S obzirom da je bard hrvatske alternative Darko Rundek cijeli njihov nastup preplesao jasno je da ono što rade nailazi i na divljenje puno poznatijih kolega.
I stvarno se dogodilo ono što smo očekivali, a i doznali iz usta organizatora. Puno veći broj publike koji su zdušno prihvatili ovo večerašnju plesnu tematsku večer.
I onda je ovaj vrhunski složen line up dobio svoj nastavak u atmosferičnoj, elektroničnoj i zaraznoj glazbi koju slažu Nipplepeople.
Mistična pojava dvojca na pozornici, okupani vrhunskim svjetlosnim efektima (pohvale organizatoru i za taj segment festivala) sa tim poznatim sintisajzerskim valovitim zvukom, finim ritmom i obavijeni tim efektom anonimnosti – vrlo brzo već nakon druge pjesme publika je krenula s njima i frenetično odobravala sve što su izveli.
Ono što je mene uvijek kopalo bilo je pitanje – da li Nipplepeople dolaze na soundcheck zamaskirani? Ta misterija je danas popodne u kampu riješena – od organizatora smo dobili informaciju da su nemaskirani.
No, vratimo se nastupu. Idemo reći da sam relativno ravnodušno popratio njihov nastup, jer, iskreno, osim „Frke“ nisam znao niti jednu drugu pjesmu. Srećom imam sina koji prati glazvu pa mi je rekao da su bili na Dori i tako sam uspio doznati da im je aktualna upravo ta pjesma „Znak“.
Suvislo je i spomenuti da sam ih uživo gledao po prvi put i usprkos odličnoj atmosferi koju su postigli na Rockliveu, njihov puni performans sigurno dolazi više do izražaja u klubovima, ali su taj feeling uspjeli donijeti sa sobom na koprivničku pozornicu.
Vizualno mi odmah upada u oči izražena teatralnost upotpunjena kostimima koji podsjećaju na najbolje uratke Juraja Zigmana iz vremena kada je radio sa Let 3. Drugo što upada u oči je jasna i izražena uloga pjevačice kao Alfe (s velikim A) u bendu.
Jako dobar nastup u, ponavljam, savršeno složenom lineupu.
Prva misao kad sam ih pročitao u najavi je bila da Edi Maružin i njegovi Gustafi nikako ne pripadaju u ovu priču. Onda sam malo razmislio i sjetio se poprilično njihovih koncerata na kojima sam bio i shvatio da se Edi i Gustafi mogu uklopiti u bilo kakvu priču. Jer su jednostavno takvi.
Tamo negdje polovicom devedesetih bio sam svjedokom ekspanzije „ČA – Vala“ čiji su barjaktari bili upravo Gustafi, Šajeta i Vitasović.
I evo trideset godina poslije još uvijek svi u Hrvatskoj znaju da je „nebo žuto, a sunce blue, te da negdje u Istri postoji autobus koji se zove „Kurijera“ i da ima postoji tamo neka „Brkica“.
Nastup klasičan Gustafovski, lagani početak, pa podizanje ritma i frenetični finiš. Točno tako je bilo i s publikom: miran, gotovo ignorantski početak (pa što ovi rade tu???), uvlačenje u ritam i onda veselo skakanje i pjevanje iz sveg glasa.
Devetoročlani bend odlično uigran, poseban spomen brass-sekciji, a naročito pjevačici Bernardi koja je uz svo pjevanje odradila i vrhunski kardio neumorno plešući i skačući. A posebno me se dojmila u izvedbi španjolske pjesme.
Vrhunci? Po meni „Katarina“ i „Kadi su ta vrata“ – i ova moja tri Podravca su kraj mene skakali i pjevali na ove dvije, a i još poneku.
Pri predstavljanju benda malo su načeli „Bandieru rossu“ i tako su i on završili svoj ovogodišnji nastup na Rockliveu. Veselo, jednostavno veselo i zabavno. Gustafi će uvijek biti i ostati Gustafi.
Za mene je Darko Rundek neprikosnoveni bard hrvatske glazbe. Ne glazbe, umjetnosti općenito. Čovjek koji se nikada nije bojao eksperimentirati, raditi nešto što možda u tom trenutku nije bilo pogodno i povoljno za njegovu karijeru. Neustrašiv i velik, pjesnik koji nam je podario klasike, vječne pjesme koje pjevaju i znaju svi.
Već sam vam spomenuo da je bio na nastupu Ki Klopa u publici zajedno sa Igorom Pavlicom i Anom Kovačić (truba i saksofon u Ekipi) i da mu je prišao jedva punoljetan mladaca sa šeširom širokog oboda na kojem je bilo napisano Šeeeeejn.
Ta mala sličica klinca koji se nije ni rodio kad je Rundek već bio velik i poznat govori o bezvremenskim pjesmama koje su izašle iz njegovoj pera.
I sad nakon ovog uvoda mogu samo napisati da je cijeli njihov nastup dio baš takav bezvremenski, velik, jak, nešto što bi svim ovim samozvanim, novopečenim zvijezdama i zvjezdicama trebalo pokazivati da shvate što je glazba i što je umjetnost.
„Pusti da ti sviram“ – Rundek s akustičnom gitarom i sve nakon toga je prošlo u pjevanju, ljuljanju, pljeskanju i uzvicima oduševljenja.
Lijevo na pozornici duet Pavlica/Kovačević – neopisivo, taj zvuk, ta uigranost. Truba i saksofon, pa vokali, pa Igor još popuni na klavijaturi. Gledaš, ne vjeruješ. Solo Igora na „Šalu od svile“ velemajstorski.
Desno Roko iz Porto Morta miran i naoko suzdržan, ali isto vokalno jak i veliki doprinos punini zvuka Ekipe.
Ritam sekciju upotpunjavaju Silvio na bubnju i perkusionist (nemojte mi zamjeriti nisam uhvatio ime) koji je bio „Katica za sve“ – i na perkusijama, pa na vibrafonu, pa mijenja Silvia na bubnju, pa Roka na basu, pa pleše, pa animira… stvarno je čovjek nevjerojatan.
U sredini pozornice, bosonog (jer mu je bilo tako dobro s nama da je skinuo cipele) – Darko Rundek, malo s akustičnom, malo s električnom gitarom. Miran, stoik – a opet pun emocije koja proizlazi iz njegovih stihova, načina na koji ih interpretira, geste, mimike.
Rundek i ekipa su nas izbombardirali svim velikim i vječnim pjesmama – „TV man“, „Sejmeni“, „Bi mogo da mogu“, „Apokalipso“….
Za mene je „Šal od svile“ nešto najbolje što je ikad itko napisao i izveo. I zato ću tu pjesmu staviti na prvo mjesto mada je sve skupa bilo prvo mjesto, liga prvaka – nazovite to kako god hoćete.
Naravno da je pao i bis i naravno da smo željeli da ostanu još na pozornici, no program se približavao svom kraju i još su nam ostali samo hiphoperski velemajstori „Bad Copy“.
Nakon sve ove emocije bilo je teško u 15 minuta iskopčati Rundeka i ukopčati se u neku sasvim drugačiju priču.
A ta drugačija priča se odaziva na ime Bad Copy – Ajs Nigrutin, Wikluh Sky i Timbe. Bogovi regionalnog hip hopa i priča koja je počela kao ČA – Val negdje sredinom devedesetih i ostala jaka i velika do današnjih dana usprkos činjenici da već 10-tak godina nisu snimili nikakav novi nosač zvuka.
Bad Copy je sinonim za dobru zabavu i već prije koncerta vidjelo se da je puno ekipe došlo samo radi njih. Bilo ih je lako prepoznati u košarkaškim majicama.
Još jedna anegdota iz popodnevnog kampovskog druženja sa organizatorima. Moj frend Cic je čuo sve grupe na sound checku, a ne i Bad Copy. Ovo se događa negdje oko završetka nastupa Nipplepeoplea. Kaže nama naš frend da se još nisu ni pojavili, a da su mu rekli da ne treba soundcheck. Na pitanje što treba DJ-u – odgovor – nemamo DJ-a – samo stick i puštaj redom i to je to.
Još jedan dokaz o nekompliciranosti Bad Copya, a uz svu tu jednostavnost nastup koji su odradili će se pamtiti.
Jednostavno rečeno – žestoko i uigrano – moćno i jako. Sve što su mogli to su odrepali: „Ljubav ili pivo“ – velika životna dilema; „Posle 10 pivo“ – vidite nit koja se provlači? Sve je to došlo sa zadnjeg nosača zvuka „Krigle“ – pa „Justin Biberi“ i naravno planetarno popularna (ako se planet zove Region) „Esi mi dobar“!!!!
Skakanje, deranje, guranje, prolijevanje pivom – sve ono što se nije događalo kroz cijeli dan – sve one velike emocije koje smo nismo stigli izraziti tijekom cijelog ovog dana Rocklivea, sad su eruptirale iz nas u ovoj velikoj, zabavnoj, hiphoperskoj zajebanciji.
Drugi dan gotov – ovaj put sam uspio uhvatiti taxi. Nema jutarnjeg pješačenja.
Ekipa još jedan. Stay tuned! Teret, Pičke vrište, Cold Snap, Stole i Đerko, S.a.r.s., Buč Kesidi i veliki Edo Maajka! Karte na ulazu od 18:00 sati – dođite i uživajte u finišu još jednog Rocklivea!
Up the horns!
Robert Katalinić
