U rijetko dobroj zagrebačkoj koncertnoj ponudi u četvrtak navečer osobni izbor je, bez ikakvih kalkulacija, pao na nastup grčki psihodeličara Naxatras u Močvari.
Polako već i ‘domaći sastav’ u Zagreb se vratio nakon dvije godine i odsvirao sjajan koncert. Ne mogu kazati ‘još jedan’, jer sam ih prvi puta pogledao, no sudeći po odazivu publike i njezinoj nestrpljivosti prije početka, moglo se zaključiti da su prethodna četiri bila (barem) jednako takva.
Tmurno, (pre)mračno, kišovito i vjetrovito, poprilično depresivno, melankolično vrijeme koje je pratilo Zagreb i okolicu nije baš utjecalo na raspoloženje publike, koja je poprilično dobro ispunila poznati klub na Trnjanskom nasipu.
Dijametralno suprotno onom vanjskom, nebeskom, bilo je raspoloženje na koncertu. Pozitivna, opuštena i vedra atmosfera vladala je tijekom sat i pol dugog nastupa. Hipnotičkim, laganim, polusanjivim gibanjem upijala se svaka nota, svaki ton, svaki bljesak, svaki trag svjetla, svaki dio dima koji je dolazio s pozornice. A posebno svako, doduše poprilično rijetko i puno zahvalnosti, obraćanje pjevača Giannis Vagenasa. Baš se, ono, vidjelo, čulo i osjećalo da je uživanje u koncertu na najvišem nivou i tu večer ništa važnije nije postojalo. Niti je trebalo.
Set lista je, logički, bazirana na ovogodišnjem, petom albumu „V“, kojega su, doduše ne redoslijedom, ali odsviranom cijelosti. I to najveći dio u prvoj polovici nastupa. Uz primarni psychedelic-progressive rock, Močvarom su se, poput dimne zavjese, širili space, funk, folk, jazz i elektronički pop zvukovi i ritmovi.
Uz nove, ponuđene su i neke od pjesama s ranijih albuma, pa je to bila i svojevrsna, lagana i ugodna glazbena, šetnja kroz (skoro) sva kreativna razdoblja benda. Svirački, bend je na putu prema savršenoj izvedbi. Zvuče uigrano, zaigrano i razigrano, istodobno i matematički precizno i ljudski spontano i prirodno. Staloženosti i mirnoći gitara, ritam sekcija i pjevanja, perkusije i klavijature trude se dodati opušteniji ugođaj. I u tome u potpunosti uspijevaju. Također, zvuk je bio dosta dobar, tako da su zadovoljeni svi glavni uvjeti da svirka ispadne takva kakva je i bila. Sjajna.
Reakcije publike na dobar dio pjesama bile su znalačke, posebne na „Journey to Narahmon“, „Numenia“ i „I Am The Beyonder“, pa je poprilično lako zaključiti da se radi o ekipi koja temeljito konzumira glazbu ovog benda i točno zna na što, po što i zašto je došla. Ono što je, pa ‘hajdemo reći malo i impresioniralo, je njezina dob. Ako je tko očekivao starije, namrgođene sijede bradonje, rijetke i neuredne kose i izlizanih i pohabanih trapera izvađenih iz nekih starih ormara, promašio bi.
Naime, iako bend korijene glazbe, dijelom i izgleda, vuče s kraja 60-ih i početka 70-ih, uglavnom su mu fanovi mladi (i izrazito mladi) ljudi koji su u ovoj glazbi i ovom bendu pronašli svoje “Glazbeno Ja“. Ekipa koja, očito, neće puno žaliti za MTV-jem niti za to ima valjanog razloga, jer glazbu konzumira i raščlanjuje preko drugih kanala.
Onih na kojima se mogu pronaći sastavi tipa Naxatras, o kojima ‘komercijalni’ mediji baš i ne brinu. Uostalom, i ne trebaju.
U današnjem društvu prepunom devijantnog ponašanja, koje ‘sipa’ negativnosti na sve strane, u dobrome uporno pokušava naći loše, iz rješenja je sposobno napraviti problem, lijepo se bilo naći među ovakvom, bezbrižnom i dojma sam, pozitivnom ekipom. I onom na pozornici i na koncertnom podiju. I kod šanka i pred ulazom. I na (službenom) ulazu.
Društvo je to koje gradi poseban međusobni odnos, koji bi, u to ne sumnjamo, skorom prigodom se mogao dići na još viši nivo. Na još jednom ovakvom koncertu, nakon kojeg ću moći napisati da sam gledao „još jedan“ sjajan koncert.
Jer Naxatras je, uistinu, sjajan bend uživo. To se ne može napisati, ispričati, pojasniti.
To se mora čuti i vidjeti!!
Setlista:
Spacekeeper
Journey to Narahmon
Celestial Gaze
Numenia
Breathing Fire
Legion
Utopian Structures
Sand Halo
The Battle of The Crystal Fields
Waves
Garden of The Senses
I Am the Beyonder
————————-
The Citadel
