Dan treći – vrijeme je za zaključnu ocjenu i rekapitulaciju. Ne zamjerite mi što nisam aktualan i pišem ovu treću priču u ponedjeljak, ali povratak kući je bio naporan. Prije 05:00 sam lovio vlak za Zagreb, a već u 08:00 doma za Senj. Nedjelja je prošla u nedjelji i spavanju i oporavku, a danas eto pogonjen novim radnim elanom ću vam prenijeti svoje dojmove zadnjeg dana jubilarnog RockLivea.
Neću propustiti spomenuti bendove koji su u kasno popodne program počeli na Park Stageu, a to su u subotu bili: Dead Dog Summer (Čakovečki hardcoreri), Heihaizi (rap punkeri iz Zagreba), Braća Grm (stilski neodlučni – sve i svašta – također iz Zagreba) i Suho, grlo, nos (koprivnički melodični punk rock). Ne zamjerite, ali nisam ih gledao, no od mojih doušnika sam saznao da je u pravo domaći bend imao popriličnu podršku i da je nastup bio odličan.
Ja sam se naravno pojavio na glavnoj pozornici i zatekao sličnu priču kao i dan ranije – nešto malo entuzijasta, no po prvim tonovima Beatantonea sa svakom slijedećom pjesmom raslo je i oduševljenje viđenim kao i broj poklonika.
BeatanTone su ska/rock/punk bend iz Zagreba/Šibenika koji su tamo negdje 2007. godine stupili na scenu, napravili svojevrstan boom, pa kako su naglo došli, još su naglije i nestali. Točnije 2012. godine su prestali svirati. Prošle godine su odlučili reaktivirati se i to je bila i više nego dobra odluka. Umjesto Šibenčanke Duške na mikrofonu smo vidjeli Tenu Starčević, a nedostajao je i jedan dio brass-sekcije, no od prvog tona smo mogli uživati u njihovom skladnom, zaraznom ritmu. Nizali su svoje hitove od prije – a ujedno predstavili i svoj novi singl pod nazivom „Otpor“. Himnične, zarazne pjesme, odličan ska ritam i njihanje u ritmu je obilježilo njihov nastup. Tena je posebna priča, vrstan glas, odlična frontwomen i kao što sam rekao za prošlogodišnji nastup One Dreada, tako ću ponoviti za ovogodišnji BeetanTona – odite ih pogledati gdje god vam se ukaže prilika. Čeka vas koncert pun dobre vibre.
Nakon njih se na pozornici pojavila ekipa iz Siska – Šarena pojava – koje sam imao prilike koncertno upoznati upravo na RockLiveu prije nekoliko godina i ostali su mi u glavi – što zbog samog nastupa – što zbog osebujnog pristupa cijeloj toj glazbenoj priči koju pričaju. Izuzetno simpatični i pristupačni sa tom kombinacijom svega i svačega u svojoj glazbi od hiphopa, punka, rocka – spojenog u jednu toliko zabavnu glazbenu priču da ih jednostavno ne možeš ne voljeti. Rekli bi Ameri – vrlo su likable. Dario na vokalu šiba svoje tekstove, puna ga je pozornica, a u koraku ga prati Sven koji i sempla i trubi i piči back vokale. I ostatak benda je na nivou – gitarist koji je neobično podsjećao na Wolverinea, pa saksofonisti od kojih je jedan svoje back vokale pjevao u onaj svoj mali mikrofon od saksofona, te ritam sekcija koja je ispod namazala oštru i plesnu podlogu. Svi već znamo njihove pjesme – „Zašto ja to sebi radim“, „Namazan od jutra“ i ona koja ih je proslavila „Princ“ (s njom su i završili svoj nastup). Sve između i oko toga bila je jedna beskrajna šutka i pjevanje. Čuli smo i nove pjesme „Ne znam reći ne“ i „Priđi bliže“, sa njihovo novog albuma „Mogu, al’ neću“, te moram istaknuti vrlo zanimljiv merch koji imaju – a posebno dizajne majica.
Bolesna braća – dugo nisu nastupali, nekako su od prošle godine krenuli u svoj koncertni povratak. Legendarni Bizzo i Baby Dooks su jedni od začetnika hiphopa na ovim prostorima, te su sa svoja tri albuma dostigli kultni status. Stoga je bilo super vidjeti i čuti ih u Koprivnici, a što je još bitnije doveli su i bend, a meni osobno je to uvijek posebni bonus. Znate kako se kaže sve ti mogu uzeti, ali znanje ne. Upravo tako je protekao i njihov nastup. Presjek karijere u kojoj su pokazali svoje reperske vještine i bilo da se radilo o samoj pjesmi ili nekom netom smišljenom free-styleu – Bizzo i Baby Dooks su pokazali čime su zaslužili svoje pozicije u hip hopu na ovom prostorima. Prvi dio koncerta donio nam je „Looku i Bornu“ na kojoj smo iz sveg glasa pjevali, onda je bend napustio scenu pa je slijedećih par pjesama išlo onako „na suho“. I „Telefon faki“ (sa upaljenim svjetlima mobitela – jer ipak je to jedna romantična priča) i „Čiča-miča“ i „Lovačke priče“ – sve je to bili u repertoaru Bolesne braće na pozornici RockLivea. Kako je Bizzo oduševio sa svojim slobodnim repanjem, tako je Baby Dooks svojim vokalnim mogućnostima pokazao da bi mogao i pjevati u nekim drugačijim stilovima glazbe. Meni su osobno najbolje legle „Oprosti mi brate“ sa onim punkersko – hard core brejkom na kojem upravo taj Dooksov glas dolazi do izražaja – a i koji je doveo do šutke na hip – hop koncertu!!! Kraj koncerta ponovo uz bend, a moram istaknuti i back vokale koji su oboje odradili vrhunski posao. Moram još spomenuti dvije crtice s ovog nastupa – jedna je rođendan gitariste kojem smo pjevajući čestitali, a druga je vezana za efekte – prskalice, topove i konfete – i reakcija Baby Dooksa dok je bio prilično blizu rubu pozornice na njihovo iznenađujuće paljenje. Bolesna braća pomno biraju svoje nastupe, pa zapratite i vidite kad su koncertno aktivni – opako dobra zabava.
Mile Kekina i njegovo nastupa je često bila tema u kampu. Ja sam Milinih godina i odrastao sam uz staro Hladno pivo, pratio njihovu karijeru, bio na hrpu koncerata i na kraju krajeva vidio i ovaj rastanak. I da budem iskren – više mi je legla ova frakcija „Savršeni marginalci“ nego Mile Kekin solo. Da su sve ove priče oko njega i politike utjecale na mišljenja o njemu – vjerojatno je i sam svjestan – jesu! Svatko ima svoj život i svoje poglede na određene teme. Ja ću se baviti isključivo glazbom. Koncert je bio odličan – Mile raspoložen, možda malo, za moj ukus, previše priče, ali ono što je bilo svirano i pjevano je bilo odlično. Činilo kako nema ljudi na početku koncerta, ali sve se to vrlo brzo popunilo. Bend mu je vrhunski, malo su imali problema sa monitorima na početku, ali to se brzo riješilo i koncert je protekao u odličnoj zabavi i redanju hitova što od Hladnog piva, što njegove solo karijere.
Sličio je Mile na onoga kojeg se ja sjećam. Pun elana, na pozornici svagdje, pokretan, odličan u komunikaciji s publikom, sva ta priča između pjesama je imala svoj smisao i vodila je tečno iz pjesme u pjesmu. Bilo je vrlo emotivnih trenutaka, jer, Mile Kekin je bio i ostao vrhunski pjesnik i njegovi tekstovi diraju u srce i dušu. „Pitala si me“ je jedna od tih pjesama, a meni osobno „Supermen“ – onaj stih kada kaže da kleknuo pred nju na rizol – ne može to baš svatko napisati i sjetiti se.
Setlista je bila složena baš kako treba. Red starog, red novog, red najnovijeg. Od ovih starih sam već napisao što je meni leglo, od noviji taj „Reno 4“ je perfektan (iako nije baš najnovija), pa novija „Pater familias“ i ova najnovija sa odličnim humorističnim tekstom, ali onakvim koji secira stanje ovog našeg Svijeta – „Zubić vila“ – čiji smo vrlo pamtljivi refren odmah naučili i pjevali s Milom:
„Zubić vila daj mi krila
Da poletim kao sokol
Preko mora imbecila
Zubić vila daj mi krila“
Zubić vila kao moderni superheroj – kako ju je Mile najavio. E, kad bi bilo tako jednostavno da neka nadnaravna sila poravna sve ovo loše i nevaljalo na Svijetu.
Ovakvog Milu volim i neka uvijek bude takav. Opušten, neopterećen, veseo, komunikativan – jednostavno zabavan.
Nešto prije samog završetka Milinog koncerta sam se povukao u kamp da skupim snage za završni čin RockLivea (za mene) i Baby Lasagnu. Ako pratite moje tekstove znate da sam bio na nekoliko njegovih koncerata jer je moj sin fan. Čak sam odradio i jedan virtualni intervju s njim. Marko Purišić mi je legao kao osoba. Metalhead, crna majica, uporan i strpljiv, čekao je i dočekao svoj trenutak i postao međunarodno priznat umjetnik. Još mi je više legla ova njegova nova – tamnija faza – zvukovno čvršća konkretnija, headbangerskija.
Znajući sve to – znajući što uživo može napraviti – pripremio sam se za spektakl. I dobio sam spektakl.
Ta energija – sirova energija koju s lakoćom prenese na publiku – pa njegova angažman gdje cijeli koncert doslovce ne staje niti sekunde – valjda je onu pozornicu prešao uzduž i poprijeko 300 puta tijekom nastupa – pa i način na koji i nas umorne i zdrobljene nakon tri dana festivala natjera da izvučemo zadnje atome snage iz sebe i skačemo i plešemo.
Jebeni kardio, kako je rekao negdje nakon nekoliko pjesama i ono no njegovo simpatično „šu, šu“ – kao ono ajmo ljudi idemo…
Dobili smo i više od očekivanog. Jer u međuvremenu je čovjek bio vrlo vrijedan i napravio hrpu novih pjesama. Tako da smo imali priliku čuti i onu s Joostom „Eurodab“, pa onu sa Kukusom „Bam Bam Bira“, a mene se i na koncertu, a i inače kao pjesma najviše svidjela ona sa Vojkom V. „Beskonačna osveta 2“. Naravno nije nitko od suradnika bio na koncertu, ali svejedno je to sve zvučalo odlično.
Svidjela mi se ona fora gitariste kad je krenuo svirati „Korn“ – a posebno mi je upečatljiva bila premijera (ispravite me ako sam u krivu) „wall of death“ na RockLiveu – Baby Lasagna je složio „wall of death“ na koncertu – isto nešto što prije godinu-dvije niste mislili da je moguće.
Bilo je benganja na sve strane, a očito je da je taj novi, tamniji, čvršći Baby Lasagna legao i ostalima jer su i „End of party“ i „Sedated“ bila izuzetno dobro prihvaćene.
Jedan odličan miks njegove klasične publike (sa mačjim ušima i heklićima oko vrata), preko novih Lasagnomana i klasičnih metalaca.
Zaključni čin večeri bio je naravno „Rim tim dagi dim“ začinjen plesom, pjevanjem publike, te vatrenim, rammsteinovskim efektima i jedan vidno sretni i zadovoljni Marko na pozornici, a jedna još zadovoljnija, umorna i sretna publika ispred pozornice.
Napisao sam da je to za mene bio kraj ovogodišnjeg RockLivea, jer je uskoro uslijedio moj povratak kući, tako da sam morao propustiti Antona i IDEM, što mi je izuzetno teško palo, jer sam o njemu/njima pisao često i stvarno volim što rade. Od ekipe koja je ostala sam dobio samo riječi hvale i poruku da mi može biti krivo što sam otišao. I jest mi krivo, ali sila Boga ne moli. Stoga ostajem dužan IDEM – ali uskoro će biti njihovih nastupa pa ću stići ispraviti nepravdu.
Tako je još jedan RockLive završen i mogu samo reći da istoimena udruga već 15 godina radi vrhunski posao. Svi, ali apsolutno svi od bookera, ljudi koji se brinu o pozornici, light i ton majstora, volontera – zaslužuju naše čestitke za 15 godina samoprijegornog rada i želim im još minimalno toliko dobrih godina.
Up the horns!
