15. RockLive – veliki i značaj jubilej. Ekipa iz organizacije se, kao i svake godine, potrudila i dala nam linup koji je svaku pohvalu. Ukratko, sve što vrijedi na domaćoj i regionalnoj sceni će se vidjeti u Kampusu ove godine.
Kao i obično moja putešestvija traje dok se ja dokopam Koprivnice, ali je uvijek lijepo doći u ovaj pitomi grad. Još veći plus je susret s meni nekim dragim ljudima koje, nažalost, samo viđam od RockLivea do Rocklivea.
Lagano zagrijavanje u kampu, pijuckanje i zezancija, toliko dobra da nismo niti primijetili kako su se zloslutni oblaci zatvorili nad nama. I netom prije nego sam pokupio svoju festivalsku narukvicu sručilo se nevrijeme na nas. Srećom Sano i Anita su auto parkirali u blizini, pa sam se sklonio kod njih dok je ta polusatna oluja prešla preko nas.
Ako ništa drugo donijela je osvježenje, a mi smo nakon nje pohitali uhvatiti odmah prvi bend, a to su bili moji Fiumani – Raspad sistema.
Oni su bili pobjednici Robin šuma rokenrola i time dobili čast otvoriti ovaj jubilarni RockLive. Izuzetno upečatljiv i moćan nastup. Čvršći zvuk od onoga kojeg sam čuo na Spotifyu što se meni jako svidjelo. Mladi su, puni energije, a posebno ću istaknuti mladu damu za mikrofonom – rekoše mi da se zove Lana. Usprkos mladosti vrlo suvereno vlada pozornicom i ima baš onaj frontwomenski stav. Svidio mi se taj zaokret u zvuku, kojeg su i najavljivali u nekim od svojih intervjua, te su svoj nastup temeljili na svojim autorskim pjesmama, ali i neki poznatim obradama. Iz Klane u svijet!!!! Odlična uvertira u ono što je slijedilo kasnije.
Petar Punk – Bjelovarski punk rock onako na najsirovije. Bilo ih je malo čudno gledati i slušati tako rano u lineupu, ali već je bilo jako puno željne publike, a i vaš izvjestitelj je čekao ovaj nastup jer ih do sada nikad uživo nisam slušao. Profesionalno su otprašili svoj set i prošarali kroz svoju diskografiju (iskreno se nadam da će uskoro ponovo nešto novo izaći) na sveopće oduševljenje svih nazočnik, a najviše se mene, a i publike koja je zbornim pjevanjem ispratila gotovo sve što su odsvirali, dojmile „Pun mi je kurac“, „Kurva“ i naravno „Petre Panče“ i „LSD“.
Pošto je program zbog već pomenute kiše kasnio, bendovi su se relativno brzo izmjenjivali, pa se nije moglo otići ni do kampa popiti piće, što je nakraju ispalo i dobro, jer popilo se poprilično jučer, tako da je jutros glava bila u vrlo upitnom stanju. Vrag crni zna što ću sve ovdje nadrobiti?
Još jedna premijera za mene – Seljačka buna – bend koji nam dolazi iz Beograda i svira svoj metal koji zovu Agrometal. Pokušavajući dokučiti što im to znači prva asocijacija je naravno poljoprivreda, no po njihovom objašnjenju to je tek jedna trećina tog „agra“, a druge dvije čine agresija i nekakav izraz iz kompjutorskih igrica.
Tekstovi su na tragu „Tenacious D“, nastup i više nego zabavan, svirački besprijekorni, a publika očito jako dobro upoznata sa njihovim repertoarom. Ja osobno sam slučajno naletio na Spotifyu na njih i legla mi je ta zezancija, pa sam zapamtio i „Cicu macu“ (koja ima dva nastavka) i „Djevojku sa gotik nogama“ (muzička podloga je naravno Balaševićeva „Djevojka sa čardaš nogama“) i „Boemska rapsodija“.
Na njihovom nastupu smo se svi lijepo rasplesali i ugrijali pa su sve one vremenske nedaće u potpunosti zaboravljene.
Prije nekoliko godina mi je Sano rekao poslušaj Six pack, a ja, što se punka tiče, Sanu uvijek slušam jer ako netko zna – Sano zna. Od tada mi je Six pack uvijek negdje na nekoj play listi. Vrhunski majstori iz Smederevske Palanke, stari punk lisci koji su već preko trideset godina na sceni i uvijek, ali baš uvijek su ostali vjerni sebi i svojoj glazbi. Tekstovi britki, angažirani, jedino što im zamjeram je, što je inače odlika ovih bendova, je da su diskografski lijeni.
Nastup besprijekoran, a meni osobno uvijek bude drago kada čujem „Nekako najviše me boliš ti“, a sa sinoćnjeg nastupa ću izdvojiti i njihovu obradu velikog hita Culture Cluba „Karma Chameleon“. Moram priznati da mi je njihov set kroz red pjesme, red priče i plesanje i pjevanje baš brzo prošao, nisam se niti okrenuo kad ono kraj.
Kawasaki 3P jašu od 1993. godine i još mi je u glavi onaj jubilarni koncert iz ITD-a kojim su okrunili 25 godina svojeg stvaralaštva. Oni su punk-rock-ska institucija, a kao live bend su jednostavno mašina.
Dobro podmazana mašina koju predvodi Tomfa sa svojom uvijek prisutnom kravatom i kratkim hlačama, pun energije (mada se nakupilo godina), veseo i živahan, odlično raspoložen. Uz generala Tomfu su tu dva njegova pobočnika na gitarama Viduka i Babke, ritam mašina Nikola i Mario, a ovaj put sam na trubi Stipe uz support trombona. To što Pavlce nije bilo značilo je da nećemo čuti „Šatru“, ali sve ostalo što je trebalo odsvirati i otpjevati smo čuli.
Bilo da se radi o Antoniji, o predavanju o Karlovcu, o Mupovcima ili pak o sasipanju s motora, sve smo to lijepo, jasno i glasno otpjevali sa našim dragim frendovima i u ranim jutarnjim satima ih ispratili sa pozornice, te sada već vrlo umorni i poprilično veseli krenuli ispuniti obećanje dano samima sebi – dočekat ćemo Mortal kombat.
Uf, nije bilo lako, već je kasno, tijelo lagano kaže „dosta je“, ali ako su Kawasaki 3P punk mašina onda je Mortal kombat opaki metalni stroj koji melje sve pred sobom.
Gledao sam ih ove godine na ona dva koncerta u Boogaloooo i naravno da su razbili. Ovdje su došli na kraju – „ko budali šamar“ ili „ko as na desetku“ – svu onu preostalu energiju koju smo još imali u sebi utočili smo u ovaj metalni spektakl – krunski završetak prvog dana jubilarnog 15. RockLivea.
Kako god njihov prepjev Manowara kaže – „pičke i pozeri napustite salu“ – upravo to je poruka. Mi ćemo se poderati na pozornici, a i vama je u publici bolje da isto to napravite. I jesmo. I čučali smo pa skakali (što osjetim na svojim starim kostima danas) i derali se iz sveg glasa na njihove uspješnice „Rijaliti“, „Afterparti“, „Papučar“, „Ulica“ i „Devedesete“, ali uvijek najviše emocije izazove „Slobodan“ – pjesma iz koje možeš izvući svaki stih i staviti ga na majicu kao neki slogan.
„Želim da živim svoj život sam, svoju slobodu neću nikome da dam“
Kroz red brzih i žestokih, te tu i tamo neke laganice, Kriki nas je uveo u rano jutro – 02:30 Mortali završavaju trijumfalno uz ovacije iz publike, vaš izvjestitelj odlazi do mercha, uzima majicu na kojoj piše „Teški metal ili nikakav metal“ – još jedna mortalkombatovska mudrost.
Razina adrenalina se lagano spušta, organizam se hladi i vrijeme je za počinak. Još samo mali marš od 2 kilometra do smještaja i konačno krevet.
Dan prvi je u arhivi, stay tuned – drugi dan donosi nam: Zabranjeno pušenje, Brkove, Mašinka, ABOP, Frakturu mozga i Mile Mijač i Krivo društvo. Ako karte nemate, požurite na ulazi ima još uvijek dnevnih.
Vidimo se.
Up the horns!
