Nick Cave & The Bad Seeds – “Kicking Against the Pricks”

Snimati album koji se sastoji isključivo od obrada izrazito je sklizak teren. Za svakoga, čak i za najveće, najodvažnije. Zna biti vrlo simpatično kad se među desetak autorskih pjesama nađe koja obrada, posebno ako se sjajno uklopi i donese svježinu originalnoj verziji; u tom kontekstu čak mogu reći da volim obrade. No, odluka tek osamostaljenog Nicka Cavea da kao treći album s The Bad Seeds objavi set sve redom tuđih pjesama činila se suludom tada, prije već više od dvadeset godina, a i danas se zna polomiti koje koplje oko „Kicking Against the Pricks“.

Cave je i dotad vrlo vješto provlačio obrade kroz svoj rad, pritom birajući da nije mogao zahtjevnije (Dylanov „Wanted Man“, Cohenova „Avalanche“, Elvisova „In the Ghetto“…). Slijedeći svoj istančani ukus i ne odstupajući ni vrha špicaste cipele od svog senzibiliteta, kao da nije mogao pogriješiti i kao da je to osjećao. Zato se, valjda, sa svojim probranim društvom, kojem se upravo pridružio sjajan bubnjar Thomas Wydler, danas najstarije aktivno loše sjeme, odlučio na ovako riskantan i sklizak korak. S naslovom kao referencom iz Novog Zavjeta, Cave se ujedno, na određen način, oslobodio trnovitog bremena starozavjetne lektire koja mu je prožimala rukopis i činila ga tako nasilnim i gorkim. I odabir pjesama izgleda šaroliko, što je također svojevrsno iznenađenje. Na „Kicking Against the Pricks“ zagrabilo se u bogatu riznicu, od tradicionalnih napjeva tipa „Jesus Met the Woman at the Well“, preko, očekivano, countryja („Long Black Veil“) i bluesa („I’m Gonna Kill That Woman“), proto-punka („All Tomorrow’s Parties“) do čak konfekcijskog popa („Something’s Gotten Hold of My Heart“). Kaotično? Rastreseno? Kad se tako nabroji, trebalo bi biti, no „Kicking Against the Pricks“ nevjerojatno je kompaktan materijal sa suptilnim stilskim poveznicama među svim pjesmama.

Tu i leži snaga i dugovječnost trećeg Caveovog albuma – upravo u toj sposobnosti da se i tako raznolikom materijalu pridoda ne samo osoben pečat, već da ga se i s punim poštovanjem predimenzionira, tako da zvuči… pa, kao novi album Nicka Cavea i The Bad Seeds. Bend se pritom pokazao kao zaista unikatan, tim više jer je Wydlerov dolazak omogućio Micku Harveyju da se više posveti gitarama, ali i ostalom instrumentariju (lakše je nabrojiti što taj čovjek ne svira, nego što svira). Cjelina zvuči kao neodoljiv komad američkim jugom ozračene rock poetike, dakle, naslanjajući se na, doduše, dosta turobnijeg prethodnika „The Firstborn is Dead“. Nabrajati vrhunce čini mi se nezahvalnim poslom, ali da pokušam…

Već prva – močvarna, rekao bih – „Muddy Water“ Phila Rosenthala, koju je izvodio i legendarni Johnny Cash, sjajno otvara album. Lijeno se provlačeći preko usporenih gitarskih žica baš kao preko ispucale trstike, sama po sebi dočarava ono što sam spominjao o zvučanju cjeline. Još jedan Cashov standard, „The Singer“, odnosno, originalno, „The Folk Singer“ svakako je jedna od ključnih pjesama albuma, a i singl (dijabolična obrada Leadbellyjeve „Black Betty“ i neodoljivo sjajan prepjev Orbisonove „Running Scared“ su B-strane tog singla, dodane originalnom CD izdanju, a na ovom reizdanju nalaze se na DVD-u). „By the Time I Get to Phoenix“ Jimmyja Webba prekrasan je gorki baladni materijal stopljen s cjelinom kao da je napisan baš za ovu priliku, a pop standard „Something’s Gotten Hold of My Heart“ predstavljen je u tako upečatljivoj i ozbiljnoj izvedbi da bi se s lakoćom provukla u bilo koju nedjeljnopopodnevnu emisiju za sve uzraste. Da, mogao bih nabrojati još pokoju, kao, primjerice, neodoljivo američke „Sleeping Annaleah“ i „Long Black Veil“, ali tako bih vjerojatno došao do svih četrnaest pjesama.

„Kicking Against the Pricks“ se, dakle, kao zbirka prepjeva, nosi sasvim uspravno i vitalno i danas, što kao nevjerojatna glazbena slastica, što kao efektna poveznica između ranog stadija Caveove karijere koju presijecaju mračni, masni albumi „From Her to Eternity“ i „The Firstborn is Dead“ i stasavanja u istinsku poetsko-izvođačku veličinu od albuma „Your Funeral… My Trial“ naovamo. I toliko mi je draga da mi je žao što nije dobila i kakvog nasljednika.

Toni Matošin

Osobna karta albuma

 {youtube}mmuGAP8iCuM{/youtube}