Bio sam na oba koncerta. I danas, dok pišem ovo, nisam siguran koji mi je draži – a mislim da to i nije pitanje na koje treba odgovoriti. To su bile dvije potpuno različite večeri, iako je na papiru riječ o istom bendu, istoj pozornici i praktički istom repertoaru. Ali tko je bio tamo, zna da papir tu ništa ne govori.
Krenimo redom.
Prva večer, 4. kolovoza, bila je nešto poput eksplozije koja se pripremala mjesecima. Nick Cave nije čekao ni pet minuta da siđe s pozornice i zagrli prve redove – doslovno. Ruke su se pružale prema njemu sa svih strana, on ih je hvatao, publika ga je u jednom trenutku podigla i nosila dok je pjevao, a on kao da uopće nije primijetio da mu noge više nisu na tlu. Sako je skinuo već u četvrtoj pjesmi, što vam odmah kaže s kakvim je tempom krenuo. Dva sata i četrdeset minuta kasnije, nakon “Get Ready for Love”, “Tupelo”, “The Mercy Seat” i cijele te lavine koja se zove Bad Seeds repertoar, završio je solo za klavirom s “Into My Arms” i cijela je Arena pjevala tiše nego što ijedan zvučnik ikad može.
E sad, druga večer. Peti kolovoz. I tu počinje priča koju sam zapravo htio ispričati.
Ako je itko mislio da će to biti kopija prve večeri – nije bilo ni blizu. Prvo, vrućina. Ne ona ugodna ljetna vrućina zbog koje se veseliš plaži, nego ona gusta, ljepljiva, koja te uhvati za grlo čim uđeš u Arenu i ne pušta te do kraja. Kamen koji danju upija sunce navečer ga vraća publici kao neka vrsta osvete, i te je večeri Arena bila prava sauna. Cave je to i sam primijetio, odmah nakon “From Her to Eternity” – rekao je da je “ljudski vruće”, i publika se nasmijala, ali to je bio smijeh onih koji znaju da je to eufemizam stoljeća. Mokre majice, ljudi koji su se lepezama hladili međusobno, a on gore na pozornici uzima lepeze iz publike, isprobava jednu pa drugu – mali komičan trenutak usred svega. Zanimljivo, sako je te večeri zadržao gotovo do kraja, skinuo ga tek pred “Jubilee Street” – kao da je znao da mora rasporediti snagu drugačije nego dan ranije.
Baš to je bila razlika koja se osjetila cijelu večer. Nije to bio manje intenzivan koncert – bio je drugačije intenzivan. Umjesto da gradi energiju fizičkim izljevima kao prve večeri, Cave je tu energiju usmjerio prema unutra, prema samim pjesmama. I dalje je silazio među publiku, i dalje su fotografi imali što hvatati, ali nešto je bilo suzdržanije, zrelije, kao da je čovjek koji je dan ranije odradio dva sata i četrdeset minuta na istom mjestu odlučio da ovaj put neće trošiti sebe na isti način – nego će publici dati nešto drugo.
Bad Seeds su, dakako, bili besprijekorni kao i uvijek. Warren Ellis i njegovi zvučni pejzaži – čovjek koji zna napraviti da violina zvuči kao da dolazi iz nekog drugog svijeta – opet su bili ono što drži cijelu stvar na okupu. Set je i te večeri trajao gotovo tri sata, sedamnaest pjesama u regularnom dijelu, s malo manje pjesama sa “Wild Goda” nego što je bend svirao ranije na turneji. Sredina seta – “Carnage”, “Joy”, “Rings of Saturn”, “Bright Horses”, “Henry Lee” – bila je sporija, gotovo meditativna, prostor za disanje usred vrućine koja te fizički iscrpljuje. A onda dolazi završnica koja te opet baci u zid: “The Mercy Seat”, “Papa Won’t Leave You, Henry”, “Red Right Hand”, “The Weeping Song”, “Jubilee Street” i hipnotična “Hollywood”, ovaj put s hrvatskim prijevodom teksta na ekranu iza benda – sitnica, ali sitnica koja je publici u Areni značila više nego što bi netko izvana pretpostavio.
Jedan me trenutak posebno pogodio: tijekom “O Children” na pozornicu se, iz prvog reda, popeo jedan mladić. Nitko ga nije zaustavio, Cave ga je jednostavno pustio da bude tamo, blizu njega, dok pjeva i dopuštao mu da pjeva s njim. Djelovalo je gotovo kao blagoslov – i, ako sam iskren, ta me slika podsjetila zašto sam uopće doveo svog sina.
Ali vratimo se na bis, jer tu je druga večer stvarno odlučila da bude nešto svoje. Umjesto identičnog završetka kao dan ranije, Cave je izveo “Cosmic Dancer” od T. Rexa – prvi put na cijeloj ovoj turneji – i najavio ju je riječima da je to “pjesma Marca Bolana, o Marcu Bolanu i za Marca Bolana”. Poslije toga “Skeleton Tree”, pa je sve postupno utihnulo, gotovo do meditativne tišine, dok se konačno nije spustilo do potpuno ogoljene, solo klavirske verzije “Into My Arms”. Nema veće pozornice, nema pirotehnike, nema ničega – samo čovjek, klavir i nekoliko tisuća ljudi koji tiho pjevaju zajedno s njim. Taj trenutak ne treba spektakl da bi te slomio.
Kad usporedim te dvije večeri sad, mislim da nije riječ o tome koja je bila bolja. Prva je bila divlja, spontana, gotovo fizička u tom prvom susretu s prostorom koji Cave nikad prije nije vidio uživo. Druga je bila teža za tijelo, ali dublja za dušu – vrućina je nešto oduzela, ali “Cosmic Dancer” i taj bis dali su nešto što se ne ponavlja svako veče. Ljudi koji su bili na obje večeri, koliko sam uspio čuti razgovarajući s drugima poslije, uglavnom se slažu s time: nije to bio isti koncert dva puta, nego dvije verzije iste priče, ispričane u različitom raspoloženju.
I sad, ono najvažnije – ono zbog čega će mi ova dva dana ostati u sjećanju bez obzira na sve setliste i analize.
Ovo je bio prvi koncert u životu mog trogodišnjeg sina. Prvi put da je stajao u gomili ljudi, prvi put da je čuo bubnjeve toliko glasno da ih osjetiš u prsima, prvi put da je vidio što se dogodi kad nekoliko tisuća ljudi zapjeva istu pjesmu u isti glas. Nisam znao hoće li to podnijeti, hoće li se uplašiti buke ili gužve – ali umjesto toga gledao je cijelu stvar raširenih očiju, kao da gleda nešto što ne zna kako da imenuje. I mislim da je u tom trenutku, dok je on gledao Cavea, a ja gledao njega, taj koncert za mene postao nešto mnogo veće od recenzije koju bih trebao napisati.
A onda se dogodilo nešto što ni u snu nisam očekivao. Uspjeli smo doći do potpisane ploče – s posvetom, napisanom rukom samog Nicka Cavea. Ne znam ni sad točno kako opisati taj osjećaj. Cijela karijera, cijeli taj opus koji sam slušao dvadesetak godina, i odjednom držiš predmet koji je taj čovjek fizički dotaknuo i na njega nešto napisao – za tebe, za tvog sina. Ta će ploča vrojatno visiti na zidu u njegovoj sobi kad odraste, kao dokaz da je, prije nego što je uopće znao tko je Nick Cave, bio tamo, u pulskoj Areni, dok je jedan od najvećih glazbenika našeg doba pjevao u dva tisuće godina staroj kamenoj školjki. Ima nešto lijepo u tome da mu prva uspomena na glazbu bude baš ta.
Galerija fotografija: Nick Cave and the Bad Seeds u Puli, foto: Marko Hajdarović
