Nick Cave & The Bad Seeds – “The Good Son”

Glazba je najpodmukliji krak popkulturne hobotnice, najprodorniji i najosobniji. Područja u nama u koja ona zalazi, film, književnost, slikarstvo i ostali kraci i pipci dodiruju isuviše suho, lijepe se bez ostavljanja sluzavih tragova i njihovo zadržavanju tu ostaje manje osobno. Nećete baš previše uzeti za zlo kad vam netko napadne omiljeni film ili knjigu, bar ne toliko kao kad vam netko opere najdraži album. Glazba koja vas zarobi, zarobljava tako da postaje dio vas, postaje vaše svojevoljno vlasništvo u tom kovitlacu doživljavanja i interpretiranja. Ona nije samo vrijedno umjetničko dobro, ona je unutardefinirajuća emocija, soundtrack previranja u životnom blatu.

Rekla je Tihana, svi smo zavoljeli ovaj CD, misleći na mali stan na dubrovačkom Lapadu gdje nas se znalo nagurati i preko četiri stalna stanara tih studentskih devedesetih. “The Good Son” je uistinu ušao u pore zidova i lamperije poput dima Viktorovih cigareta, a imao je i ima tu tako neodoljivu notu čiste, ne samo glazbene, ljepote da bez mnogo obzira i otpora zarobi i uho koje inače nije sklono poetici Nicka Cavea. Album kakav je – prilično neočekivano – uslijedio nakon nabrijano mračnog i mračno nabrijanog, zgusnutog koliko i rašijanog “Tender Prey” prodisao je melodioznom toplinom, zavodljivom mračnom egzotikom i gustim intenzitetom emocija, stvoren da (p)ostane “ono bitno”, da bude osoban ne samo za svoga autora.

Autora. Koji je zagrabio novu šaku zemlje života, prošavši čistilište rehabilitacijske klinike, našavši se na varljivoj toplini Brazila i u prologu ljubavne priče s tamošnjom stilisticom Viviane Carneiro. “The Good Son” je svojom “mekoćom”, toplinom i finim melodijama zatekao mnoge, od najgorljivjih fanova do sporadičnih slušatelja, pokupivši čak u tom prvom naletu relativno negativne kritike. Tako brzopleto iščitavanje, donekle i snobovsko, reklo je više o onima koji su ga prakticirali, nego o samom Caveu, koji se po tom ključu onda “prodao” mnogo ranije, još obrađujući “In the Ghetto” i pogotovo “Something’s Gotten Hold of My Heart”, da ne spominjem sporoplamteće nježnosti “Sad Waters”. A ovim je albumom samo postalo očito ono što se moglo njušiti još za divljih dana The Birthday Party – da će mahniti poeta bogatih unutarnjih duhovnih bitaka kad-tad sjesti za klavir i porušiti sve te potamnjele zidove, te najbližom oštricom proparati sve maske pokupljene u opskurnim kazalištima underground kulture.

 “Foi Na Cruz” ima melodiju koja nepogrešivom lakoćom otpuhuje sve pred sobom i za koju bi guzu dale mnoge mainstream i estradne figure kojima karijera ovisi o tom segmentu. Inspirirana istoimenom brazilskom protestantskom pjesmom, u pitanju je klasična kejvovska ljubavna pjesma, dakle, okupana sjetom, čežnjom i pesimizmom, ovoga puta spjevana na gudalima satkanoj glazbenoj podlozi. Bijah na križu, glasio bi prijevod s portugalskog naslova pjesme i opetovanog vapaja koji progoni refren. Jednostavnost i dubina u “Foi Na Cruz” još su se jednom pokazale dobitnom kombinacijom, a kad se album otvori takvom pjesmom, sve što se dalje očekuje ne pada ispod razine odličnosti.

Cave će takvu ljepotu ponoviti još nekoliko puta na istom albumu, kao da je i bilo sumnje. “The Ship Song” danas je standard, klasik ne samo Caveove pjesmarice i nezaobilazan dio repertoara svake turneje The Bad Seeds. Još jedna melodija koja razvaljuje i bolno gorak ljubavni tekst (“… For you know the time is nigh, when I must remove your wings and you, you must try to fly…”) daje albumu biljeg iskupljujuće priče. Priče spjevane u devet epizoda zatočenih u četrdeset i pet minuta najfinije glazbe. U ovu skupinu pjesama spadaju još nježna “Lament” i zaključna “Lucy”, dragulj koji puni sjaj otkriva tek nakon opetovanih slušanja i mnogo strpljenja. I iznova, vrlo jednostavnim stihovima, na prvi pogled gotovo naivnim, dolazimo do novih otkrića magičnosti ljubavne poezije. Nije ni čudo što će joj se Cave vratiti u kolaboraciji s Shaneom McGowanom na maxi-singlu “What a Wonderful World”, te je spominjati u kasnijim osvrtima na svoju poeziju u predavanjima o ljubavnoj poeziji.

Naslovna je, pak, pjesma remek-djelo već sama za sebe. Cave tipično vuče reference na biblijske teme, ovoga puta na prispodobu o milosrdnom ocu, odnosno, izgubljenom i dobrom sinu. Iz vizure dobroga sina, on prosipa svu gorčinu i svu logiku egoističnih shvaćanja pravde i nepravde, naprosto sagorijevši stihovima “and he curses his virtue like an unclean thing, the good son”, gonjen virtuoznom Bargeldovom gitarom, čija mahnitost zaprepašćujuće efektno otvara pjevni, opet gudalima podcrtan refren. “The Weeping Song”, još jedna pjesma čiji je naslov ostao u svojoj radnoj varijanti, inače je bila najavni singl (B-strana “The Train Song” gotovo jednako snažno udara na osjetila, ali čini se ispravnom odluka da se ne nađe na albumu), a čini je razgovor oca (Bargeldov vokal) i sina (Cave), opet u biblijskom ozračju.

Ako je “Sorrow’s Child” još jedan trijumf glatke melankolije, preostale dvije pjesme namjerno su bačena kamenja u zrcalnu vodu albuma. “The Hammer Song” i “The Witness Song” remete mirnoću kojom odiše Caveov rukopis ovdje, ali ga i upotpunjuju, ne dopuštajući pravocrtnost i predvidljivost, čineći tako zadnje komadiće mozaika jednog rasnog remek-djela. Nakon toliko slušanja i listanja knjižice priložene uz CD, “The Good Son” ne prestaje mamiti i uvlačiti u svoj vrtlog nježnih srastanja i melodioznih dramatičnosti. U tome i jest njegova snaga kojom nadilazi “osobno” svog autora i postaje moje “osobno”, kao i, vjerujem, još mnogih.

Pjevajući o brodovima, plaču, čekićima, križevima, dobrom sinu i njegovom pročišćujućem prokletstvu, Cave je opjevao svoj pokušaj izdizanja, kako duhovnog, tako i tjelesnog. Imao je sreću da uz sebe ima bend sposoban pratiti ga, staviti se u potpunosti u funkciju pjesama, kako sam već jednom naveo. U tom pogledu, “The Good Son” je još jedan u nizu prijelomnih albuma karijere satkane od prijelomnosti. Ovaj ipak ima posebnu auru i posebnu snagu u tom kontekstu, koju izvikuje najnježnijim mogućim jezikom. U notama koje nastavljaju ulaziti u pore nekih novih stanova i nekih novih života.

Toni Matošin