Nick Cave & The Bad Seeds – “Your Funeral… My Trial”

Začuđujuće je kako ekstremne, prijelomne životne epizode počesto mogu izrazito pozitivno djelovati na kreativnost. Berlinsko ljeto 1986. bila je baš jedna takva epizoda u karijeri (i životu) Nicka Cavea i pratećih mu The Bad Seeds, njima tada vjerojatno frustrirajuća i kaotična, no u svom raspletu izrazito produktivna i značajna. Društvo se, naime, okupilo u Berlinu početkom toga ljeta kako bi obavili završni miks albuma obrada “Kicking Against the Pricks” da bi tek tad doznali da su vrpce još uvijek u Australiji. Da se u tadašnjoj umjetničkoj meki ne vrte bez veze, odlučili su načeti novi materijal, ali avaj – Barry Adamson, jedan od multiinstrumentalista, obznanio je da želi napustiti bend, bubnjar Thomas Wydler ozbiljno je ozlijedio ruku, a sam Cave prolazio je, zaglibivši u heroin, kroz vrlo mračno razdoblje. Bila je to situacija u kakvoj se bendovi posve raspadnu; Cave i društvo su, umjesto toga, snimili album. I to kakav album!

Vrlo berlinska ploča, reći će sam Cave, ali ni sa jednom pjesmom koja bi imala veze s Berlinom kao gradom. Njega su naprosto upregnuli u stvaralački proces, svu tu artističku sinergiju grada koji je disao slobodom umjetničkog izražavanja, prepun umjetnika najraznovrsnijih senzibiliteta i zvanja, da bi dobili svoj unikatan glazbeni proizvod. I taj čuveni Hansa Studios, bivša dvorana iz doba nacističke Njemačke, bio je nadahnuće, kao i instrument za sebe. Od “The Firstborn is Dead” Berlin i ta dvorana načinili su neponovljiv sonični doživljaj; od “Your Funeral… My Trial” načinili su finalnu artikulaciju tog specifičnog zvuka, izvukavši iz Cavea njegov tadašnji maksimum, samim mu tim podignuvši rukopis na novu razinu.

Nitko se više ne sjeća zašto se išlo na dva EP-ja sa po četiri pjesme, ali to nije toliko ni bitno, osobito sada, u eri CD-a (friško reizdanje konačno na CD-u donosi originalni poredak pjesama). Zbog već navedenih problema, multifunkcionalni Mick Harvey preuzeo je golemu ulogu u procesu stvaranja albuma, što je tim više za cijeniti ako se uzme u obzir da je na svojim leđima iznosio tuđu viziju i umjetnost. No, tolike godine suradnje s Caveom valjda su učinile svoje, pa nema instrumenta kojeg taj, danas već bivši Bad Seed nije ovdje odsvirao niti vjerojatno ne postoji nijedan produkcijski segment kojeg nije nadgledao. Adamson je ostao tek toliko da pripomogne basem na dvije pjesme (“Your Funeral My Trial” i “Jack’s Shadow”), Wydler je tu i tamo zabubnjao jednom rukom, te, po ideji gitarista Blixe Bargelda, na “She Fell Away” doprinio zvuku “sviranjem” vatrogasnog aparata, dok se Blixa držao gitare na svoj specifičan način. Cave se, uz vokalne dionice, tu i tamo prihvatio harmonike i klavijatura, no Harveyja je bilo posvuda dok je krpao rasulo unutar benda radi kvalitete Caveova materijala.

I dok su se vremenom “Stranger Than Kindness” i “The Carny” nametnule kao kompilacijski materijal, za početak bih u prvi plan ipak izbacio dvije antologijske, sjajne pjesme koje ostaju u samom vrhu Caveove ljubavno-baladne poetike, pjesme koje same po sebi imaju snagu da nose album. Tako je otvarajuća “Sad Waters” najblistaviji primjerak njegove ljubavne poezije iz tog, nazovimo ga, srednjeg stvaralačkog razdoblja, dakle, između jedva artikuliranih stihova iz faze The Birthday Party, kao i njihovih odjeka početkom solo karijere, i dovršenog, sasvim zrelog uranjanja u tu zahtjevnu autorsku materiju od “The Boatman’s Call” naovamo. Do boli melankolična i zaprepašćujuće vizualna u finoj metaforici, “Sad Waters” je ujedno i Caveovo znanstveno sagledavanje ljubavne poezije materijalizirano u konkretnoj pjesmi. Zlatokosa Mary s rijeke oko koje plaču vrbe tako se doima više nego stvarnim likom dok teče sjetna melodija, sve prepričano poduplanom vokalnom dionicom osjetno uživljenog Cavea, od kojih onaj tiši, bolniji sloj zvuči poput progonjenog duha. A duh nad tim tužnim vodama u kojima Mary zadiže haljinu i pretvara vodu u vino slušatelja obasiplje trncima uvjerljivije od najjezivijeg povjetarca u mirnoj provincijskoj noći. Naslovna, pak, pjesma udara ponajprije istančanom gorčinom podebljanom masnim Adamsonovim basom. Opet fenomenalna, melankolična melodija, ali ovoga puta kao da odiše svojevrsnom prijetnjom, kao mjesec što postaje očnjak u završnim stihovima pjesme.

“The Carny”, tehnički najkompleksnija pjesma na albumu, svojim istovremeno nepravilnim i repetitivnim glazbenim dionicama koje prožimlju slušatelja najčišćom jezom, pripovijeda tipično kejvovsku priču na dodirištima blatnog realizma (možda točnije, imaginativnog naturalizma), najprofinjenijeg tipa blasfemije i vrlo pametnog romantizma. Cirkus koji ostavlja za sobom svog nestalog člana i njegova premršavog konja zvanog Tuga u kišom zasutoj blatnoj vukojebini jedna je od najuvjerljivijih slika koje je Cave uspio dočarati najčišćom snagom stiha, dakako, uz obilatu pomoć instrumentarija dostojnog najluđih Waitsovih umotvorina. Patuljci Mojsije i Noa koji su zakopali netom uginulu Tugu, ali preplitko, tako da ga je obilna kiša opet izbacila na blatnu površinu; vrane koje su se istoga časa odazvale pozivu na gozbu; beskrupulozni šef Bellini što vitla pištoljem nakon što je ubio konja kojeg je procijenio preslabim za nastavak putovanja; psoliki dječak… svi ti likovi u oko osam minuta koliko traje pjesma precizno popunjavaju lirski mozaik koji svojom vizualnom prodornošću ima učinak cijelih romana. Svojevrstan parnjak na prvom dijelu albuma, odnosno, na njegovom “pogrebnom” dijelu, bila bi “Stranger Than Kindness”, čiji je tekst – zanimljivo – napisala Anita Lane, a glazbu potpisao Blixa. Još jedna suptilna doza gorčine podcrtana sjajnim gitarskim vezom na stalnoj liniji između bubnjajućeg nemira i čiste izvođačke mirnoće.

Drugi je dio albuma, dakle, “njegov sud”, uvjetno rečeno neobuzdaniji i više divlji. “Jack’s Shadow” je pobjeda eksperimentiranja i primjer kako kvalitetan materijal može pretrpjeti i najluđe ideje svoga autora. Suptilno divlja, mogao bih reći, priča je to o još jednom društvenom otpadniku, kao i vječnoj temi zločina i kazne, da bi sljedeća, “Hard On for Love”, došla kao erotska rokerska ekstravagancija, silovita, lasciva litanija. Zanimljivo je da je baš ta pjesma postala neoizostavni dio repertoara na posljednjoj turneji “Dig! Lazarus! Dig!!!”.

“She Fell Away” je prvenstveno još jedan sjajan primjerak Caveove poezije, s nadahnutim izmjenama motiva i – opet – sugestivnim ozračjem (samih stihova). Istovremeno, to je i još jedan svirački raspašoj benda koji itekako zna prašiti, ali nikako isprazno, već uvijek u funkciji bazične ideje na koju se nadograđuju. Album zatvara obrada Tima Rosea “Long Time Man”, u kojoj Cave podiže glas kao da se poigrava mačizmom, dodatno naglašavajući brutalnost stihova (tematika je ubojstvo negdje na američkom jugu – a gdje drugo?).

Podvučemo li sad crtu ispod svega navedenoga, teško se oteti dojmu da je “Your Funeral… My Trial” čisto remek-djelo, grubo koliko i suptilno, razuzdano koliko i umiveno, grandiozno koliko i osobno. Nastao u teškim trenucima za bend, guran čistim talentom i sugestivnošću samog Berlina, takvog kakvog ga opisuju Cave i ekipa (na žalost, nisam nikada tamo bio da mogu dati osobno viđenje), on je ujedno i prekretnica u karijeri, jer se čini kako je baš tu konačno uštimana poetika cjelokupnog benda, kao i poezija samog Nicka Cavea. Dok je “The Firstborn is Dead” postao remek-djelo golom inventivnošću u izgradnji zvuka i atmosfere, te svojevrsnom žanrovskom bezobraznošću, “Your Funeral… My Trial” to čini magičnim komponiranjem, slaganjem savršenih pjesama u nepredvidljivo moćnu cjelinu. Nimalo slučajno Caveov danas ključni suradnik Warren Ellis drži upravo ovaj album svojim osobnim favoritom unutar diskografije The Bad Seeds.

Svi problemi oko njegova nastanka danas su tek zanimljiva fusnota vidljiva u detaljima na knjižici uz CD. Taj “opjevani” Berlin gdje su po nadahnuće i nove dimenzije zvuka išli Lou Reed, David Bowie, Iggy Pop, pa na kraju niza i U2, našavši tamo svoj najbolji album, dobio je tako još jednu nedirektnu posvetu, a Nick Cave potvrdu vlastitog talenta kao ulaznicu u najviši dom suvremenih poeta, što će ga koje desetljeće kasnije dovesti u predavaonice ljubavne poezije i na potpis predgovora jednom od izdanja Novoga Zavjeta.

Toni Matošin

Osobna karta albuma

 {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/06/cave1.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/06/cave1m.jpg, Nick Cave & The Bad Seeds, Center} {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/06/cave2.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/06/cave2m.jpg, Nick Cave, Center} {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/06/cave3.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/06/cave3m.jpg, Nick Cave, Center} {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/06/cave4.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/06/cave4m.jpg, Nick Cave, Center}

(Klikni na pojedinu fotografiju za uvećani prikaz)