Iako je, jer smo prije nešto više od mjesec dana bili u Austriji u Burgu Clam, uzbuđenju nedostajao onaj snažan osjećaj iščekivanja koji obično dolazi iz nestrpljivosti i želje koja se pojavi kada prođe puno vremena od zadnjeg koncerta Nick Cavea and the Bad Seedsa, bilo je tu i te večeri u Puli. Prije više od trideset godina, kad mi se u rukama našla kazeta „Tender Pray“, nisam znala da će to postati cjeloživotan odnos ljubavi i iscjeljenja, znala sam samo da sam otkrila neki novi jezik za vlastite emocije koje se nisu mogle izraziti govorom. Glazba koju Nick Cave sa svojim suputnicima stvara još od Birthday Partyja ima tu moć da prodire do različitih dijelova mog bića i stvara neku posebnu, subatomsku koherenciju s mojim zakopanim, ali i trenutnim emocijama i stanjima.
Dok smo hodali prema ulazu u Arenu, sretni što smo na opakoj vrućini mogli unijeti barem bočicu vode, trudila sam se ušutkati očekivanje: „hoće li biti jednako dobro kao što je bilo u Burgu Clam?“ i pustiti jednostavno da se sve dogodi; može biti samo dobar, odličan ili više odličan koncert kad je Cave u pitanju, svaka od tih varijanti vrijedna je i čekanja i topljenja na vrućini.
Nick Cave, Bad Seedsi, basist Colin Greenwood iz Radioheada koji im se pridružio na ovoj turneji i četiri grandiozna vokala o kojima nisam razmišljala nego im samo prepuštala da zarežu u onaj dio gdje treba (uglavnom je to bila ljubav) izašli su na pozornicu oko 21 sat. „Get ready for love“ je, očekivano, odjeknula poput orkana. Uslijedila je „From her to eternity” s istoimenog debuta Nick Cavea & Bad Seedsa, Cave je već bio u publici i kolektivno čišćenje duša je započelo. Nastavilo se s „Wild God“, „Train- Long Suffering“, „O children“ i „Tupelo“. Bad Seedsi su zarezivali duboko u bol, nadu, tugu i ljubav. Bilo je kao i uvijek na Caveovim koncertima, duboko, katarzično i lijepo. Nastavili su s „Carnage“. Nick je rekao Vještici da kaže značenje te predivne riječi carnage na hrvatskom, na što je George odgovorio: „LOVE“. Nekako uvijek iz te sjene, na njihovim koncertima, dođemo do ljubavi. Na red je došla „Joy“ a publika je sada utihnula. Veličanstvena „Rings of Saturn“ opet nas je podsjetila da smo baš tamo gdje trebamo biti. Koncert se primicao svojoj polovici, vrućina je bila i dalje tu, pa je došlo i do hitnih intervencija u publici. „Henry Lee“ je uz Cavea, otpjevala Janet Ramus. Bila je divna, iako nije poput PJ Harvey, ili Kylie Minogue koja se na toj, voljenoj nam valjda svima pjesmi, pridružila Nick Caveu samo tjedan dana prije u Brightonu. Nakon toga dogodio se trenutak koji me istovremeno doveo do ushićenja i malo razočarao. „The Mercy Seat“ moja je omiljena pjesma još od tinejdžerske dobi i u Burgu Clam ove godine, kao i četiri prije, bila je moj vrhunac, moj crescendo. Ovdje to nije bilo tako. Nije to bila eksplozivna, katarzična, snažna izvedba na koju sam navikla. U Puli, prve večeri, „The Mercy Seat“ bila je nekako omekšana. Tad sam bila sretna što sam bila u Burgu Clam, jer ta verzija u meni još i danas odjekuje. Ustvari, cijeli koncert kao da je imao manje snage, eksplozivnosti i potpune predaje, ali opet, ljubav, emocije i dijeljenje bili su tu.
„Weeping song“ je Nick Cave posvetio Blixi, naravno da smo morali i mi biti dodatan član performansa, s dionicama pljeskanja, a ja sam osjetila koliko ovu pjesmu danas, uz Warrena Elisa i njegovo oružje mraka i nježnosti, te uživo, volim puno više od studijske verzije, posebno kad se tek pojavila i bila je jedna od onih koje su uvijek i svugdje vrte, kao „prilagođenije“ širokim masama. Čekala sam i dalje svoj crescendo. I došao je s „Jubilee Street“. „I’m transforming, I’m vibrating, I’m glowing, look at me now“, puštala sam iz sveg glasa da izlazi iz mene, ne razmišljajući o tonalitetu, umijeću ili svom glasu. Vjerujem da nikome nije smetalo. Ipak je to „Jubilee Street“. Nakon nje uslijedila je „Hollywood“, ali ja sam nekako još bila u ostacima svog crescenda.
Na encore su se vratili sa „City of Refuge“ koja mi je baš dobro sjela, pa se nastavilo sa „Stranger than Kindness“. S „Nobody’s baby now“ nekako se osjetilo da se neke pomalo sjetne emocije šire kroz publiku. Koncert je završio s „Into my Arms“, Nick Caveom na klaviru i zbornim pjevanjem publike. Bilo je lijepo. Nije bilo monumentalno, nije bilo grandiozno, ali bilo je lijepo. S Nick Caveom, Bad Seedsima i ostalim čudotvorcima koji ih prate na pozornici, uvijek je lijepo. Nekad ta ljepota pređe u grandioznu (što je bio moj doživljaj Burga Clam), a nekad ostaje „samo“ ljepota.
Izašli smo iz Arene čak relativno brzo i bezbolno. Nick Cave i Bad Seedsi su završili još jedan koncert. Vjerujem da nas čeka još. Iskustvo mi govori da na svakoj turneji, ako se može, treba otići barem na dva koncerta, u različite destinacije. Na jednoj nas možda dočeka i Kylie. Čekam najavu neke nove turneje, da odaberem neke nove destinacije i počnem odbrojavati. A tek je završilo. No nikad nije prerano veseliti se tako nečemu, ipak je muzika ta koja ispunjava unutrašnjost duše, kako je još u davnim vremenima govorio Platon.
Galerija fotografija: Nick Cave and the Bad Seeds u Puli, foto: Daniel Kiršić
