“Tinejdžerski se bunt isplatio, sad sam star i dosađujem se”, potpomognut sirovim gitarskim rafalima, na samom početku prvog iskoraka iz podneblja kojeg je uobličio epohalni “Nevermind”, pjeva još uvijek više nego mladi Kurt Cobain. I to vrlo ozbiljno, sudeći po onom što je imao za reći i odvrištati na albumu koji je mnogo toga zacementirao. Jer, ako je “Nevermind”, gutajući svijet punim ustima, bio vatromet bezvremenskih melodija u ambalaži alternativnoga rocka, nasljednik “In Utero” bio je nešto poput otrežnjujućeg nastavka, zaokreta prema početku koji više nikada neće i ne može biti isti. Dvadeset godina kasnije on zvuči jednako zastrašujuće, jednako brutalno i jednako snažno, sve na onaj način koji ulijeva (straho)poštovanje i koji svjedoči raslojavanju jednog velikog talenta.
Možda će se doimati kao urbani romantizam, ali uspjeh “Nevermind” uistinu je zatekao Cobaina i društvo, koliko je god taj hipersenzibilni autodestruktivac izgarao za rock ‘n’ roll slavom. Nirvana je svojim prvim remek-djelom pomela granice i tabue, podjele i snobizme, začepivši gubice na svim stranama mainstream-crte, ali je istodobno dobila novu, posebnu vrstu tereta na ramenima što su tek naučila letjeti. Tako se dogodilo da su svoje adolescentske snove o slavi ostvarili albumom čijom produkcijom nisu bili posve zadovoljni, a istodobno, slava ih je zagrizla poput bijesnoga psa preko kolekcije pjesama kakva se stvara jednom u životu. Ostvarivši mokre snove i svoje producentske kuće, nastavak je postao sljedeća goruća tema koja je bendu, htjeli-ne htjeli, igrala glave. Kad je sam Cobain u pitanju, ovo će se realizirati na najjeziviji način doslovno, a “In Utero” se poslagao kao gotovo dnevnički zapis tog procesa.
Želeći se odmaknuti od isuviše perfekcionističkih receptura “Nevermind”, bend je (ili, zapravo, Cobain) odlučio kao producenta angažirati alt-rock ikonu Stevea Albinija u nadi da će on na najbolji način uhvatiti sirovost njihove žive svirke. Čovjek koji se nikada nije htio nazivati producentom (preferirajući izraz “recording engineer”), izbjegavajući čak kreditiranje na ambalaži albuma i sudjelovanje u zaradi, uz svoj rad u kultnim Big Black, bio je (i ostao) poznat po hvatanju žive svirke u studiju, uz domišljato korištenje mikrofona, te po poštivanju umjetničke vizije benda kojega snima. “In Utero” je tako neminovno postao noćna mora ljudima iz Geffena, a Nirvani pogon na kojem su mogli raspustiti svu svoju nakupinu kontradiktornih emocija i motiva.
I zaista, u pitanju je nevjerojatno gust i kompaktan album, očito proizvod dobrog timskog rada, ali i vrlo osobne, intimne autorske vizije samog autora. “In Utero” bi lako mogao biti Cobainov solo-album, ali meni osobno i najbolji album Nirvane, uz sve dužno poštovanje prema povijesnom prethodniku. Davnih devedesetih, kad sam ga slušao putem loše snimljene kazete, činio mi se kao šamar nakon (opravdano) sveprisutnog “Nevermind”; pokušavao sam kroz šuštavu snimku proniknuti u sve te njegove neuroze, rafale i vriskove i jedva sam dočekao koju godinu kasnije masno platiti originalno izdanje na kazeti, prelistavati malu slikovnicu koja je išla s njom i prebirati po Cobainovim košmarima i strahovima. Da, to je šuma svega onoga što čovjeka koči i ubija – strahova i rana – ali i divlja ekspresija talenta što kroz to raslinje pumpa svoj izlazak na površinu. Na žalost, po samom izlasku strahovi i rane ipak su bili jači…
“Rape Me”, “Pennyroyal Tea”, a posebno režeći dvojac “Radio Friendly Unit Shifter” i “tourette’s” najmasnijim slovima ispisuju bezizlazje što je na predugi trenutak zabljesnulo Cobainove oči. Ni rođenje kćeri nije otjeralo stare rane i bolove, a tako ni pospremilo sve droge i opijate uobičajene na menijima Kurta i supruge mu Courtney Love. Iako pjesme ne barataju direktnim osobnim pričama, cijela drama izbija kroz ekonomične priče o “nečem drugom”. Primjerice, “Scentless Apprentice” je nastala iz impresija romanom “Parfem” Patricka Süskinda, a sjajna “Frances Farmer Will Have Her Revenge on Seattle” nakon čitanja biografije glumice Frances Farmer. Uvodna “Serve the Servants” možda najdirektnije zalazi u Cobainov osobni svijet, baveći se u nekoliko stihova njegovim trenutnim stanjem duha, kao i razvodom roditelja i očevim promašajima. U tim koordinatama, tragikom artikulirane “Heart-Shaped Box”, “Pennyroyal Tea” i možda posebno “All Apologies” zvuče izuzetno potresno.
I iako se ekipa dala nagovoriti da iskusni Scott Litt dodatnim miksom malo smekša singlove “All Apologies” i “Heart-Shaped Box”, “In Utero” diše kroz sve svoje pjesme jedinstvenim intenzitetom. On uistinu nije poput “Nevermind”, nije let u tek otkriveno nebo; ovo je “dan poslije”, onaj ključni korak nakon sna, onaj manje atraktivan, manje popularan udisaj (i izdisaj) poslije neobuzdanog pokliča. Ne zazirući od svog tako krhkog i toliko dragocjenog pop-senzibiliteta, Nirvana je u nikad tako pogođenom balansu na jednom mjestu istresla svu silinu svoje muzičke vizije, sirovost iskaza i neumoljivost talenta. Na žalost, bio je to i korak prema Cobainovom osobnom padu i okončanju najvrjednijeg od svih darova.
Dvadeset godina kasnije, kad je one kazete odavno zamijenio CD i kad je njegov autor već odavno rock-legenda, luksuzno reizdanje donosi svu pozadinu priče i njezine repove i zaostatke. Dostupni su sad i originalni Albinijevi miksevi čuvenih singlova (i zvuče uistinu sjajno, baš kao onaj sitni, sitni detalj što nedostaje izvornom izdanju albuma), B-strane singlova, na drugom disku i cijeli niz instrumentalnih demo-verzija (posebno se ističe još mahnitija “Radio Friendly Unit Shifter”) te novi miks albuma što je izvornom zvuku dao još malo širine. Koncertni repertoar “Live & Loud” s nastupa u Seattleu u prosincu 1993. uhvatio je bend u sjajnoj formi usprkos Cobainovom tonuću dublje u mrak. Izvedbe što pršte energijom i jedva kontroliranom bukom čine se baš primjerenom nadopunom jednog hvale vrijednog prisjećanja na jedan od ključnih trenutaka rocka devedesetih. “In Utero” svojom muzikom i svojim kontekstom savršeno svjedoči jedno razdoblje prelamanja pop-kulture uslijed kojega se, kao rukavac, otvorila i tzv. “kultura očaja” kao jeziv podsjetnik da se životne i umjetničke vrijednosti izvrću gotovo neprimjetnim pokretima. U raslinju Cobainovih zadnjih nota stoji jedan od najpotresnijih primjera upravo tih procesa i scenarija, kao spomenik i kao opomena, kao pobjeda i kao potresni testament.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| Izvođač | Nirvana | |
| Naziv albuma | In Utero | |
| Izdavač | DGC (izvorno izdanje) / Universal (reizdanje) |
|
| Produkcija | Steve Albini (album) | |
| Datum objave |
13.09. 1993. (izvorno izdanje)
24.09. 2013. (“20th Anniversary” reizdanje)
|
|
| Snimano | Pachyderm Studio, Cannon Falls, 12.02. – 26.02. 1993.(album) | |
| Posebna napomena | Super Deluxe “20th Anniversary” reizdanje (3CD/1DVD) | |
Popis pjesama
|
||
|
CD1
Remastered Album + B-Sides and Bonus Tracks
Serve the Servants CD2 2013 Album Mix + Demos
Serve the Servants (2013 mix) CD3 “Live & Loud” at Seattle’s Pier 48, 12/13/93
Radio Friendly Unit Shifter DVD “Live & Loud” at Seattle’s Pier 48, 12/13/93 + Bonus Videos
Radio Friendly Unit Shifter |
||
| Linkovi | ||
     Nirvana.com |
||
All Apologies – Audio |
||
{youtube}0LFVQpDKHk4{/youtube}
