Don’t Look Back in Anger film je o posljednjoj turneji Oasisa kojim bend prekida koncertnu stanku i obožavateljima donosi sve pojedinosti u odnosu manchesterske braće koja i dvadeset godina nakon posljednjeg nastupa nikoga ne ostavljaju bez riječi.
”Kada se Oasis raspao, sve je otišlo k vragu” – riječi su kojima Liam Gallagher najavljuje mračne prizore koji su obilježili svijet nakon 2009. godine. Možemo li reći kako je razlaz najvećeg britpop benda stvarno najavio mračan period ljudske povijesti? Naravno da ne, no njihovim razlazom najviše je izgubila publika kojoj pjesme Oasisa predstavljaju putokaz i izlaz iz teških životnih trenutaka. Ponovno okupljanje benda 2025. godine izazvalo je dosad neviđenu euforiju i opijenost među obožavateljima te postao simbol zajedništva i oprosta. Redatelji dokumentarca Dylan Southern i Will Lovelace, zajedno sa scenaristom Stevenom Knightom u ovom su filmu uhvatili sve ono što znači Oasis – kaos, euforiju, karakter i trenutke u kojima muškarci plaču poput djeteta.
Oasis se raspao 2009. godine nakon godina sukoba dvojice braće i odgođenog koncerta u Parizu. Liam i Noel nastavili su svojim putem, a njihov odnos godinama je bio obilježen javnim prepirkama, prozivkama i gotovo potpunom nemogućnošću da zamisle zajednički povratak.
2025. godine dogodilo se nemoguće, Oasis se vratio!
Live ’25 nije bila samo obična koncertna turneja. Povratak Oasisa pretvorio se u veliki društveni događaj. Generacije obožavatelja koje su bend slušale tijekom devedesetih ponovno su odjenule parke i šešire, a svaki od koncerata bio je dosad neviđeni emotivni ringišpil koji je ispisao povijest. Događa se!
Redateljski dvojac Dylan Southern i Will Lovelace nije se fokusirao isključivo na spektakl stadionskih koncerata. Kamera odlazi iza pozornice, u prostorije za probe i među ljude koji su mjesecima čekali trenutak kada će Liam i Noel ponovno stati jedan uz drugoga.
Ipak, u središu cijele priče su Liam i Noel.
Njihov odnos desetljećima bio je jedan od najburnijih na pop sceni. Nemoguće je nabrojati sve njihove sukobe i javna prepucavanja što je ostavljalo dojam da je ponovno okupljanje Oasisa nešto potpuno nestvarno. Upravo zbog toga njihov zajednički povratak nosi emocionalnu težinu koja nadilazi glazbu. Posebno su vrijedni trenutci u kojima film pokazuje kako je Oasis nedjeljiv kolektiv koji ne postoji bez svakog od njegovih članova.
Film dodatnu težinu dobiva i u trenutcima kada pripovjedači iz raznih krajeva svijeta govore o tome što im Oasis znači, kako je obilježio njihov život i koliko ih pokreće. Noel se u više navrata osvrnuo na te intervjue i podcrtao odgovornost koju bend nosi prema tim ljudima. Glazba se izvodi zbog publike i tek u njihovim glavama zadobiva potpuno značenje. Oasis je za mene postao veliki bend tek 2025. godine kada je potpuno prigrlio tu ulogu. Oasis je svaki trenutak u kojem je anonimnom obožavatelju iz Argentine ili Japana dao nadu u to da sutrašnjim danom nestaje sve što ih tišti.
”Sada smo tu i idemo napraviti jebeno ludilo”
Kada krenu koncertne snimke, film se pretvara u nešto sasvim drugo. Vraćamo se u ludilo nastupa najvećeg rock benda na svijetu. Njihovi najveći hitovi Cigarettes & Alcohol, Don’t Look Back in Anger i Champagne Supernova dobivaju novu dimenziju u stadionskom okruženju. Film nije fokusiran publiku engleske radničke klase, iz koje bend progovara, već prikazuje koliko Oasis znači cijelom svijetu. Svaki od obožavatelja osjeća te pjesme i pjeva ih kao svoje. To je možda i najveća snaga filma – podsjetnik da koncert ponekad može biti puno više od nastupa benda.
”Teško je oprostiti, cijena je velika. Koliko puta moram oprostiti bratu koji je sagriješio? Ne sedam, već sedamdeset i sedam puta”, riječi su iz propovijedi svećenika koji prenosi ideju ovog filma. Braća Gallagher ovdje su daleko od moralnih svjetionika koje bi trebalo provlačiti kroz biblijske pripovijesti, ali se zapravo potvrđuju kao ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Zato ovaj film predstavlja pobjedu i jedinstvo svih nas kojima se Oasis obraća – sasvim običnim ljudima, ljudima koji griješe. ”Svaki dan, jebeno živite kao da je posljednji…”
Unatoč tome što na trenutke forsira simboliku pomirenja i svega što bend znači obožavateljima, film je vješto izbalansiran kolaž intervjua i koncertnih snimki s posljednje turneje. Režija i scenarij majstorski konstruiraju radnju filma koji unatoč tome što traje više od dva sata ni na trenutak ne postaje zamoran. Doživljaj posebno pojačava vrhunski zvuk i prikaz kakav nude IMAX kinodvorane.
