S nestrpljenjem sam duže vrijeme očekivala kada ću stati na tlo Hellfesta, jednog od najvećih, ako ne i najveći rock/metal festival u Europi, što po broju bendova koji nastupaju, što po broju posjetitelja. E sad, kako doći do tamo i gdje je uopće Hellfest. Smjestio se u Clissonu, gradiću tridesetak kilometara od Nantesa. U četvrtak (19. lipnja) na željezničkom kolodvoru Montparnasse u Parizu mogla se vidjeti velika grupa metalaca kako nervozno gleda u vozni red, jer naime, francuski strojovođe su već neko vrijeme u štrajku i nije se znalo koji će vlakovi voziti, a koji ne, iako smo karte za njih platili tjednima unaprijed. Srećom, većina vlakova je ipak vozila, tako da smo četiristotinjak kilometara prešli u nešto više od dva sata. Taj dan smjestili smo se u Nantesu i razgledavali ga jer je uistinu predivan, a dvorac vojvoda Bretanje oduzima dah. Na moje veliko čuđenje, razgledavanje dvorišta, okolice i šetnja zidinama su – besplatni. A onda je došao i taj dan.
Iz Nantesa do Clissona se može lako – željeznicom. Na kolodvoru je bio poseban šalter za Hellfest jer je samo jedna službenica govorila engleski. Trodnevna karta do Clissona je prihvatljivih deset eura. Po dolasku u Clisson za festival su nas trebala čekati prijevozna sredstva „shuttle“ s osam mjesta. I čekala su nas, dva – tri shuttlea. A nas puno! Pa smo se naivni odlučili pješačiti po suncu. Znojilo se, ručke kofera su pucale, ljubazni mještani su nam uzvikivali „bon spectacle“. Budući da sam od sporijih, trebalo mi je četrdesetak minuta da dopješačim. Po narukvicu pa na festival. Ogroman je i ima se što vidjeti.
Za početak, šest je bina (dvije glavne, nazvane Mainstage 01 i 02, zatim pod šatorima The Altar, The Temple, The Valley i The Warzone). Program je počinjao u 10:30 na tri bine istovremeno tako da su festival otvorili Angelus Apatrida, Necroblood i Mars Red Sky. Kako je sunce pržilo i kako su bendovi prašili, oblaci prašine su se brzo digli. Nemoguće je nabrojati sve bendove koji su nastupali. Do 17:00 samo na dvije glavne bine redali su se Nightmare, Doyle Airence, Crossfaith, Fueled by Fire, Satan, Toxic Holocaust, Powerman 5000, M.O.D. i to jako, jako dobro praćeni. Ne znam je li publika držala pozicije za Maidene, ali čak i ako je, bila je više nego zainteresirana. Therapy? i Death Angel su privukli more ljudi, a nije da su na ostalim binama zakinuti ostali Hail of Bullets, Slapshot, Impaled Nazarene, Kadavar… Dok su se oko podneva gotovo svi mazali kremama za sunčanje, sada su odustali shvativši da su prekriveni debelim slojem prašine koje štiti bolje od kreme. Ostalih sadržaja na festivalu također nije nedostajalo, hrane je bilo za svačiji ukus (najduži red je bio pred štandom organske!!!!!), pića, čaša (malih, srednjih, velikih…) velikih vrčeva za jako žedne, te meni omiljeni kotač „HELLoWHEEL s kojeg se pružao odličan pogled na festivalski prostor i okolicu.
Jedini mi je problem bio što je u svim tim međuprostorima između bina vladala buka jer se zvuk sa svih triju stapao i ništa se nije moglo jasnije čuti da bi se bar do neke mjere razaznalo o kojem izvođaču se radi. Nije se moglo niti razgovarati bez deranja u uho.
Nešto prije 19:00 nastaju muke oko izbora što gledati. Rob Zombie, Nocturnus AD ili Downset? Izbor je pao na Rob Zombieja. Žestoko je startao s „Dragulom“ i „Superbeast“. Publika je skakala puna energije i ništa nije smetalo, ni sunce ni prašina ni žeđ od kombinacije navedenog, a ni umor. A bome se energija nije štedjela ni na one koji su slijedili. Prostor se popunjavao nevjerojatnom brzinom da sam se pitala odakle će se Maideni gledat? Rob Zombie je u sat vremena napravio fenomenalan show. Ili horor?!
Nakon njega, mali pomak publike ulijevo i… Sepultura. Malo više lijevo raspalio je finski Turisas, a još više ulijevo – Kylesa. Odmaknuvši se malo od svega i pokušavajući doći do vode i zraka ugledala sam i njih – crveno bijele kockice! Hrvat na putu do stagea Pro Paina. Zanimljiv odabir budući da su u isto vrijeme na stage stali i Maideni! A oni svojoj publici koja je na Hellfest došla sa svih krajeva svijeta mogu prodati baš sve! Mislim da bi njihove „poznatije“ pjesme prepoznao i onaj koji tu vrstu glazbe uopće ne sluša! Istovremeno, na svjetskom nogometnom prvenstvu Francuska je igrala protiv Švicarske. Francuzi su razbili Švicarce 5:2, Dickinson je to obznanio gradu i svijetu (tako mi prevedoše jer je on to rekao na francuskom) dok su izvodili svoju zadnju pjesmu „Sanctuary“ i nastalo je ludilo! Savršeno su iskoristili francusku pobjedu za savršen završetak nastupa.
U isto vrijeme na ostalim binama, uz već spomenuti Pro Pain, svirali su Kataklysm, Watain i Godflesh. Nezahvalan zadatak kako držati publiku budnom nakon ovakvog vrhunca dobili su Slayer, Death to All i Walls of Jericho. Dosta je umornijih krenulo putem kreveta, ali izdržljiviji se nisu dali. Jer slijedili su još Sabaton, Enslaved, Electric Wizard, Trivium, Septicflesh i Kvaterlak. Muzički, ovo je bio dan za pamćenje, atmosfera i festivalski duh odličan, ali na povratku u Nantes slijedi hladan šamar organizatora. Doći iz Clissona do Nantesa je bilo iznimno teško. Beskrajni redovi za prijevoz, a prijevoza niotkuda. Ljudi nervozni, psovke su se mogle čuti na svim jezicima, a nakon sat-dva čekanja u redu postaneš toliko umoran da bi uopće išta izustio. I onda dođe taksi spasa za četvero ljudi i košta osamdeset eura. Za dvadeset eura odere svakog. Shuttle je kao nešto jeftiniji, petnaest eura po osobi. A prije bi valjda dočekali space shuttle! Al’ ajde, živi se u nadi da će sutra biti bolje.
