Tad već emotivno poprilično istrošen i gorčinom nafilan Roger Waters sazidao je oko sebe zid u obliku najbližem onom doslovnom – u jeku punk eksplozije, odnosno, već usred posvemašnje glasnoće njezine jeke, sastavio je svoje najambicioznije i najegoističnije djelo, dvostruki konceptualni album kojim prati fikcionalnu biografiju rock-zvijezde s dijagnozama za svaku ambiciozniju zdravstvenu ustanovu. Za zidanje albumčine “The Wall” Watersu je Pink Floyd poslužio tek kao instrumentarij, vozilo, medij… kako hoćete. Bend već duže vrijeme raslojen i mrcvaren tenzijama među svojim članovima ionako je kao glazbeni organizam bio prepušten kreativnim proplamsajima najradišnijih u svojim redovima; Waters je to bio praktički sam još otkako je Syd Barrett ispisao svoje zadnje iole blistavije retke i note. Egocentrični hiperkreativac bio je bar toliko timski orjentiran da bendu ponudi dva koncepta, od kojih su preostala trojka odabrala ovu priču o glazbeniku Pinku, dok je drugi koncept postao budući Watersov solo prvijenac “The Pros and Cons of Hitch-hiking”.
Bez obzira prihvatili za ishodište Watersovu ogorčenost nesluhom publike za ono što su Pink Floyd godinama prenosili i konstantno produkcijski i tehnički podizali ili naprosto rast artističkih apetita, “The Wall” je bezobzirna zvjerka od albuma, projekt bezobrazno drzak, samodopadan koliko promukao od vrištanja u traženju pažnje i prihvaćanja. Podcrtat ću još jednom: punk je napokon pljunuo u lice od publike sve otuđenijem rock-bestijariju, sve se iznova okrenulo ka jednostavnosti, izravnosti i sirovosti. I baš uslijed svega toga, Pink Floyd (ili da kažem Roger Waters) su svoju konceptualnost i pretencioznost odlučili iznijeti do ekstrema. Kako drugačije atributirati projekt koji obuhvaća dvostruki album sastavljen uglavnom od fragmenata i naznaka pjesama, art-film koji ga prati te koncerte koji uključuju zidanje i rušenje golemog zida između publike i benda na pozornici? Da, Waters je usprkos svakom trendu, svakom frktaju od strane diskografske kuće i uglavnom statiranju kolega iz benda u studiju, svoj osjećaj otuđenja i frustracije ovjekovječio na sebi svojstven način. U svemu posve oprečno estetici punka, a opet, u samom prkosu i beskompromisnosti, valja se pitati, koliko uistinu suprotno?
Sastavljen, dakle, od epizoda, odnosno, fragmenata, minijatura, stilski nezaokruženih pjesama i tek nekoliko punokrvnih, “The Wall” priča priču o Pinku, temeljenom, naravno, na Watersovoj osobnosti. Dječak rano ostao bez oca koji je poginuo u 2. svj. ratu, odrasta uz skute prezaštitničke, gotovo represivne majke i tiraniju sadistički nastrojenih učitelja. Traumatično djetinjstvo tako epizodu po epizodu, ciglu po ciglu, stvara zamišljeni zid kojim se izranjavani Pink postupno ograđuje od okoline. Postavši igrom sudbine rock-zvijezda, stvari nastavljaju istim smjerom. Ljubavni brodolomi, droga, rastuća introvertiranost te sklonost agresiji i nasilju konačno dovršavaju zid kojim se Pink posve otuđuje od svoje okoline. No, začahuren u svojim utvrdama, on tone u psihičko rastrojstvo i psihozu, pa dolazi do stadija u kojem umišlja da je fašistički diktator čiji koncerti postaju performansi nasilja i represije. Ipak, izgrižen osjećajem krivnje, gonjen predubokim brazdama svojih rana, Pink u konačnici dovodi sebe pred sud koji mu presuđuje: zid mora pasti!
Pitanje za, vjerujem, mizerno malobrojne (ako ih uopće bude) među vama koji niste poslušali ovaj album – možete li zamisliti glazbu, odnosno, pjesme koje bi vjerno prenijele ovakvu priču? Od minijatura strogo u funkciji priče (“Goodbye Cruel World”, “The Happiest Days of Our Lives”…) i dramatskih jednominutnih zastoja (“Bring the Boys Back Home”, “Stop”) preko naizgled tek skica pjesama (“The Thin Ice”, “Don’t Leave Me Now”, “The Show Must Go On”…) do punokrvnih pjesama krojenih za singlove (“Hey You”, “Comfortably Numb”) i najambicioznije stavke “The Trial” (iznimno uspjele, pitate li mene), Watersov soundtrack prenosi svoju priču uvjerljivo, bombardirajući i opuštajući, paradirajući i tek zviždučući. “The Wall” nikako nije veliko remek-djelo rocka, nema tu crtu koja bi ga činila uniformirano dopadljivim, kao što počesto sam sebe potkopava nesigurnim ambicijama; no, čini mi se kako Waters ni sam nije imao takav naum, koliko god golem i ambiciozan njegov projekt bio.
Baš tu negdje, u tom procijepu, mislim da leži trajna snaga albuma (film bih ipak okarakterizirao manje uspješnim). “The Wall” je intimni dokument pretvoren u spektakl, zaranjanje u mrak popraćeno fanfarama, predodređeno da se obznani usprkos svoj svojoj oporosti. Malo je tko vjerovao u uspjeh, ali on nije izostao. I trideset godina nakon nastanka, Waters ga s novim bendom izvodi diljem svijeta. Svoje kapitalno djelo dovodi i u Zagreb u tehnički poboljšanoj varijanti. “The Wall” će, dakle, obilaziti pozornice dok god njegov autor ne odluči povući se u mirovinu, a glazba je ionako odavno ušla u anale, uz sve kontroverze, oprečne stavove i sudove. Neovisno u koju ćete ga ladicu staviti, nezaobilazan je kad nastupi vrijeme inventura. Za najskeptičnije, makar kao zadnji uistinu vrijedan album institucije Pink Floyd.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/04/12/pink.jpg, images/SGrecenzije/2011/04/12/pinkm.jpg, Pink Floyd – The Wall, Center} | ||
| Izvođač | Pink Floyd |
|
| Naziv albuma | The Wall | |
| Izdavač | EMI / Harvest | |
| Produkcija | Bob Ezrin, David Gilmour, James Guthrie i Roger Waters | |
| Datum objave | 30. 11. 1979. |
|
| Godina izdanja | 1994. | |
| Snimano | siječanj – studeni 1979. |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s dva diska |
|
Popis pjesama
|
||
| Disk 1. 1. In the Flesh? 2. The Thin Ice 3. Another Brick in the Wall, Part 1 4. The Happiest Days of Our Lives 5. Another Brick in the Wall, Part 2 6. Mother 7. Goodbye Blue Sky 8. Empty Spaces 9. Young Lust 10. One of My Turns 11. Don’t Leave Me Now 12. Another Brick in the Wall, Part 3 13. Goodbye Cruel World Disk 2. |
||
| Linkovi | ||
     PinkFloyd.com |
||
Comfortably Numb – Audio |
||
{youtube}VHk6clzLeMM{/youtube}
