Pink Floyd / Wish You Were Here 50

Kada imate 15 godina i susretnete se s albumom poput Wish You Were Here, a stariji od vas govore: „Ma ti to ne možeš slušati – to nije za tebe“, u vama se mora roditi onaj inat, onaj osjećaj i težnja da ama baš svima pokažete da vi to ipak možete. No, moj prvi pravi susret dogodio se pola godine kasnije, u ožujku 1976. godine. Prva fascinacija bila je sam omot albuma, a zatim je uslijedio glazbeni šok. Ono što se čulo iz mojih zvučnika bio je samo još jedan detalj više koji je snažno odredio moj glazbeni ukus, ali i cjelokupan odnos prema rocku općenito.

Dana 12. prosinca objavljeno je izdanje Wish You Were Here 50 grupe Pink Floyd.

Wish You Were Here 50 izlazi u više formata, uključujući 3LP, 2CD, Blu-ray, digitalno izdanje i Deluxe Box Set. Digitalno izdanje uključuje originalni album iz 1975. s novim Dolby Atmos miksom Jamesa Guthrieja, čiji rad s Pink Floydom seže još do albuma The Wall iz 1979. godine. Osim toga, izdanje donosi 25 bonus pjesama, sastavljenih od devet studijskih rariteta i 16 snimaka uživo, koje je snimio poznati bootlegger Mike Millard na koncertu Pink Floyda u Los Angeles Sports Areni 26. travnja 1975. godine. Te snimke sada po prvi put dobivaju svoje službeno izdanje. Audio zapis uživo pedantno je restaurirao i remasterirao Steven Wilson. Danas, odnosno 12. prosinca, preko Sony Musica, a kod nas u izdanju diskografske kuće Menart, objavljuje se Wish You Were Here 50, koji obožavateljima pruža uzbudljiv i nov pogled na jedan od najlegendarnijih i najomiljenijih albuma Pink Floyda.

Ono što nam se sada nudi neki nazivaju pretjeranim izdanjem, dok su mnogi drugi zapravo čeznuli upravo za time da mogu čuti to „drugo“ i na taj način ući u ono kritično i izrazito katarzično razdoblje benda. Syda više nema u bendu, a razdor između Watersa i Gilmoura snažno je izražen u svim svojim segmentima, od kojih mnogi graniče s dobrim ukusom. No, bez obzira na sve, ovaj album i dalje ostaje čista emocionalna jezgra njihove diskografije.

U središtu ovog izdanja nalazi se šest prethodno neobjavljenih alternativnih verzija i demo snimaka koje osmi studijski album Pink Floyda predstavljaju na potpuno nov način i zahtijevaju ponovno, pažljivo slušanje. Svjetske glazbene tiskovine natječu se u pisanju hvalospjeva, pa tako Rolling Stone piše: „Wish You Were Here je najhumanističkiji album Pink Floyda, a zahvaljujući ovom box setu sada možete osjetiti način na koji su svi dotaknuli isti duh i razvili ga u jedan od svojih najboljih trenutaka.“

I evo, punih pedeset godina kasnije, s doista velikom pozornošću preslušavam ovih ukupno 30 pjesama koje se protežu kroz puna četiri sata. Čovjek se mora zapitati koliko je toga snimljeno prije nego što nam je album Wish You Were Here objavljen 12. rujna 1975. za izdavačku kuću Harvest, sa svojih pet pjesama:

Strana 1:

1. Shine On You Crazy Diamond (Parts I–V) – Gilmour / Wright / Waters
2. Welcome to the Machine – Waters

Strana 2:

1. Have a Cigar – Waters
2. Wish You Were Here – Waters / Gilmour
3. Shine On You Crazy Diamond (Parts VI–IX) – Gilmour / Wright / Waters (Parts VI–VIII) / Wright (Part IX)

Razlika od „samo“ 50 godina, barem kod mene osobno, donosi potpuno smiren, ali iznimno pažljiv pristup ovom materijalu. Gradivo je odavno apsolvirano, a sada se ide stepenicu više. Paralelno povlačim usporedbe i na kraju cijele priče ostaje čista realnost koja nam daje naslutiti da se Pink Floyd zapravo nikada nije odrekao svoje predanosti onome što izvodi. Na ovom izdanju nudi nam se još 25 tonskih zapisa koje valja proučiti, poslušati te pritom ostati sabran i dobro se pripremiti za ono što nas očekuje na koncertnom zapisu iz Los Angelesa.

Live dio, snimljen na koncertu Pink Floyda u Los Angeles Sports Areni 26. travnja 1975., donosi tek jednu pjesmu s albuma Wish You Were Here, Have a Cigar, dok većinu čine skladbe s legendarnog The Dark Side of the Moon. Snimka, koju je zabilježio poznati bootlegger Mike Millard, da je tada dobila profesionalan status, bila bi čak i bolja od bilo kojeg velikog live albuma tog doba. Razlog je jednostavan: ovaj tonski zapis predstavlja bend onakvim kakav je doista bio, bez naknadnih studijskih dorada i dodatnih intervencija radi ispravljanja pogrešaka. Trebalo je proći pola stoljeća da sve dobije službeni status. Ono što se danas čuje jest pravi, istinski i punokrvni Pink Floyd iz 1975. godine, uživo. Cijelu priču zatvara izvedba Echoes (Live from the Los Angeles Sports Arena, 1975), koju bi, za početak, valjalo poslušati barem pet do šest puta.

Materijala je gotovo četiri sata i nije lako upustiti se u ovu avanturu, no u nama neumorno radi onaj crv znatiželje koji nam ne da mira i jednostavno nas vuče da krenemo na ovo briljantno putovanje. Ono nas vodi u zlatne sedamdesete, razdoblje u kojem su nastali brojni antologijski albumi. Wish You Were Here zasigurno je jedan od njih. Svojim sadržajem, prije pedeset godina, ali i danas, imao je gotovo isti utjecaj na moje glazbeno biće. Uvijek me vraćao na onih pet pjesama koje su mi bile stalno dostupne i u kojima sam se neprestano pronalazio, pokušavajući shvatiti zašto su upravo na ovom albumu Floydi otišli u znatno osjećajnije prostore, u kojima su se pronašli i oni koji ih dotad nisu pretjerano slušali te su se potom ozbiljnije posvetili njihovu dotadašnjem opusu.

Prije Wish You Were Here objavljeno je osam albuma, doista raznolike glazbene težine i konotacije. Brojni fanovi, ali i istinski Floyd entuzijasti, za svaki od prvih devet albuma imaju svoje priče i viđenja, i to je sasvim u redu. No, objavom Wish You Were Here priča je definitivno poprimila snažnu emocionalnu dimenziju i publika se doslovno vezala uz ovaj album. S druge strane, autorski teret nakon The Dark Side of the Moon trebalo je iznijeti i pronaći način kako sve to prebroditi te ponuditi glazbenu priču koja ima smisla i težinu.

Danas, preslušavajući ovo nepatvoreno blago koje je tek sada izašlo na vidjelo, otvara se svojevrsna Pandorina kutija i samo se nameće pitanje: koliko toga još postoji?

Zato je ovo doista fascinantno 50. obljetničko izdanje albuma Wish You Were Here ispunjeno uvijek prisutnim herojima, ali i duhovima prošlosti, demo snimkama, outtakeovima i službenim bootleg zapisima. Pred nama je trideset dragulja, od kojih smo pet odavno upoznali, dok ostalih dvadeset i pet tek čeka da postanu dio naših bića, da se stope u onu veliku bazu podataka u kojoj precizno raščlanjujemo i znamo gdje, tko, kada i zašto je nešto nastalo.

Na kraju moram napisati i ovo: proći će još dosta vremena prije nego što sve što se ovdje nalazi i nudi postane normalna i svakodnevna priča, koju treba znati pravilno koristiti i koja tada ima svoje pravo značenje i svrhu. Sve ostalo bio bi potpuni promašaj.