A onda je u arenu ušao lav… Nije to bio bilo kakav lav, pa iako je u ovu arenu kročio prvi put, okupljen narod ga je odmah prepoznao i pozdravio urnebesnim poklicima oduševljenja i odobravanja… Zahvaljujući Vespazijanovoj investiciji u daleku budućnost, gotovo dvije tisuće godina nakon njega mogli smo u tom starom antičkom zdanju koje se pokoljenja u međuvremenu nisu baš trudila ispravno održavati, prisustvovati jednoj vrsti modernih igara, neusporedivo humanijoj i dobro da je tako, od onih igara kojima je ovo zdanje izvorno bilo namijenjeno.
Govorilo se tada “kruha i igara” ali danas su ove igre prilično razdvojene od kruha, jer onome tko vapi za kruhom, te će mu igre i sve što se na njima usput nudi, naravno i nezaobilazno pivo, svojom cijenom biti nedostupne.
“Lav” koji je izazvao “punjenje” Pulske Arene 12. rujna ovoga puta bio je David Gilmour, gitarist, pjevač, skladatelj i frontman formalno nikada ugašene grupe Pink Floyd. Ovo je njegov debitanski nastup u Hrvatskoj, a i sada još vjerojatno ne bi došao da nije odlučio prvih nekoliko koncerata ove svoje turneje održati po antičkim amfiteatrima, u sjećanje (možda) na davnu svirku u Pompejima, pa stvarno i doslovno ovaj njegov dolazak k nama možemo najviše zahvaliti Vespazijanu (9.-79. g.n.e.).
Neobična je i hrabra sinkronizacija datuma koncerata ove turneje s izlaskom novog samostalnog albuma “Rattle That Lock”. Kako album izlazi tek 18. rujna, po čitavoj kontinentalnoj Europi koncerti će već biti održani prije nego što će se publika moći kod kuće upoznavati s novim skladbama i tako pripremati za koncert.
Koncert počinje s tri nove skladbe, “5 A.M.”, “Rattle That Lock” i “Faces of Stone”, koje se tim redom pojavljuju i na početku albuma, a od kojih smo samo naslovnu imali prilike već prije čuti. Kako se prilično razlikuju od onih koje smo od Gilmoura očekivali, naišle su na više-manje rezervirano kurtoazno odobravanje, kakvo priliči kod upoznavanja s nekim novim izvođačem. “Prepoznavanje” starog “prijateljstva” počinje na “Wish You Were Here” čime se prekida niz novih skladbi, ali samo nakratko, jer slijedi opet nešto novo, “A Boat Lies Waiting”, pa onda “The Blue” s prethodnog solo albuma “On an Island”. Čitav taj niz skladbi prilično je šansonijerski miran pa se onaj tko nije znao set listu s “probnog” koncerta u Brightonu prije tjedan dana mogao uplašiti da će se tako i nastaviti, što bi značilo prilično štedljivo raspolaganje resursima i minulog rada i glazbenika koji su sada s njim.
Slijede provjerene “Money” i “Us and Them” koje se tako nižu i na albumu “The Dark Side of the Moon”. Ova druga svirana je sada prvi put bez Pink Floyda, to jest bez Richarda Wrighta. Ohrabreni tako da neće biti izostavljene i standardne skladbe mogli smo u miru poslušati i još jednu novu, “In Any Tongue”, a na odmor od pola sata upućeni smo s pjesmom “High Hopes” i velikim nadama da će drugi dio koncerta biti “kompaktniji”.
Drugi dio koncerta počeo je s “Astronomy Domine”, prvom pjesmom s prvog albuma i jedinom na koncertu koju je napisao Syd Barrett. I dalje djeluje svježe, moćno i futuristički. Slijedi velika hvala njenom autoru u obliku “Shine On You Crazy Diamond”, onom dijelu s A strane albuma “Wish You Were Here” (koji je zanimljivom slučajnosti objavljen baš na dan točno prije 40 godina!), pa onda raskošno odsvirana i razrađena stara “Fat Old Sun” s albuma “Atom Heart Mother”. Onda opet povratak solo radovima, u “On an Island” s pretposljednjeg albuma i dvjema novim pjesmama. Iznenađuje nas jazz forma pjesme “The Girl in the Yellow Dress”. Umorno se i sanjivo valja kao da je pjesma za “fajrunt” u nekom noćnom klubu, kad već svi padaju s nogu.
No, niti to nije kraj predstavljanja novoga albuma. Slijedi već sedma od ukupno deset, “Today” i nakon nje slutimo finalni crescendo s “lavljim režanjem” gitare na početku skladbe “Sorrow” da bi se s “Run Like Hell” glazbenici razišli s pozornice očekujući poziv na bis. Obje skladbe su “novost” u “izvanfloydovskim” nastupima Davida Gilmoura. Bis počinje s “Time” i “Breathe (Reprise)”, a završava s himničnom “Comfortably Numb”, što je jedna od očekivanih mogućnosti. Brutto trajanje koncerta, uključujući polusatnu pauzu u sredini i bis na kraju točno je tri sata.
David Gilmour u 70. je godini života i još se, s pravom, nema namjere umiroviti. Glas ga još dobro služi, bez obzira što bi netko mogao primijetiti da mu je tu i tamo “pucao”, no to se može dogoditi bilo kome bilo kada i ne dokazuje kroničnost. Svirka na gitari mu je i dalje besprijekorna i mogli smo uživati u mnogim minutama njegovih solaža, jer bez ostalih članova Pink Floyda i kao šef ovoga benda koji mu je po statusu samo prateći, može “iznuditi” vremena koliko želi da iskorači u prvi plan i da nam pokaže u kakvoj je formi. Ipak, prepoznaje se razlika između skladbi nastalih u “radionici” Pink Floyda i njegovih solo radova, pogotovo najnovijih. Bez obzira tko se potpisao kao autor u vrijeme Pink Floyda, ipak su svakoj skladbi doprinijeli svi oni i zato su njihovi zajednički radovi bar aranžerski bogatiji, maštovitiji i prštaviji od pojedinačnih radova bilo kojeg Floydovca.
A izvedbe standardnih radova Pink Floyda vesele uvijek i još jednim detaljem, a to je da se u svakom njihovom novom izvođenju dogodi neka “sitna” promjena, neka nepretjerana i neforsirana varijacija koja unosi svježinu u pjesmu i pokazuje koliko je to zahvalan materijal za izvođenje bez opasnosti zasićenja. Novi radovi, međutim, ne prolaze kroz strogi ocjenjivački sud ostalih glazbenika koji sigurno nemaju niti pravo utjecati na autora kao što su imali njegovi kolege s kojima je “odrastao”, iako su i njihova imena poznata i cijenjena i neki od njih već se desetljećima poznaju i druže u svirkama s Gilmourom, još iz doba Pink Floyda. Rječnikom stručnjaka za jela i pića rekli bismo da se u novim skladbama jednostavno još razni okusi koje im dodaju glazbenici nisu tako proželi i “sljubili” kako je to u starim pjesmama. Mislim da ipak možemo očekivati da će se i te nove skladbe razvijati i sazrijevati na koncertima i približavati se kvalitetom svojim dobrim “floydovskim” uzorima kojima su okružene.
Tehnički, zvuk je poslovično besprijekoran kad se radi o bilo kome koji je potekao iz Pink Floyda, razumije se svaka riječ i glazba ih nikad ne guši koliko god bila glasna i agresivna. Pozornica je jednostavnija nego što je znala biti kod Pink Floyda, s uobičajenim okruglim platnom za light show i video projekcije. Vidjeli smo nove video uratke pored nekih starih iz doba Pink Floyda, a uz neke pjesme ih nije bilo.
Sve s mjerom. “Ne quid nimis”, rekli bi na ovom mjestu posjetitelji iz doba gradnje ovog velebnog zdanja. Vrijeme je bilo idealno, topla vedra večer prijelaza ljeta u ranu jesen, na opću radost svih nas u ovoj velikoj “šupljoj” kući bez krova i s mnogo prozora a bez ijednog stakla na njima. Sve se poklopilo kako treba za prvi “radni” posjet Davida Gilmoura Hrvatskoj.
Odlazeći s tog mjesta koje svjedoči o davnoj civilizaciji ali i o svojoj burnoj prošlosti, u čije se tkivo sada ugradio i ovaj suvremeni spektakl, odjednom sam progovorio latinski, bar u frazama, toliko koliko znam iz gimnazije, pa sam, dok sam s gomilom promatrača ove igre napuštao ovo svjetlo mjesto i opet se uključivao u sivilo i prozaičnost svakodnevnog života, našeg nepobjedivog lava i njegove vrijedne laviće ispratio u sebi riječima koje dolikuju caru: Ave Gilmour, morituri te salutant!
