Per Aspera Ad Astra – preko trnja do zvijezda – poznata je starorimska izreka. Nedokazana, ali intrigantna tvrdnja kako je budućnost samo zaboravljena prošlost, i u ovoj izreci svoj reprezentativni uzorak može pronaći u višestrukim putovanjima mračnim i beznadnim Hadom, ali i ponosnim stupanjem svijetlim prostranstvima Olimpa članova grupe Red Hot Chili Peppers.
Zasigurno nitko nikada u rock bussinesu nije prošao životnu i umjetničku katarzu kao što je bila njihova, te dobro upoznao što pojam „under the bridge„ zaista znači.
Nesalomljivost Anthonyja Kiedisa, Johna Frusciantea, Michaela Balzaryja (poznatijeg pod nadimkom Flea) i Chada Smitha odavno je ušla u urbanu legendu.
Biti prorokom u načelu je nezahvalan posao. Biti prorokom u rock glazbi znači imati sluha za prepoznati prije svih potencijalni i jedinstveni talent, ili pak takva predviđanja svesti na nivo teatra.
U njihovom slučaju, predviđanja kako su oni (daleko prije njihovog planetarnog proboja i trijumfalnog statusa) najbolji koncertni band na svijetu bila su pun pogodak „u sridu„.
A oni su to jednostavno dokazivali (i još uvijek pokazuju) neviđenom, ponekad divljom i nekontroliranom energijom, rafalnom paljbom koja kontinuirano zasipa slušatelje. Neprekidna rafalna paljba, ponekad isprekidana baladnim brojevima (za koje će samo prvobitni fanovi kazati da predstavljaju svojevrsnu „izdaju„ i pretvorbu nekad moćnog banda u „pop plačljivce“) za onoga tko ih je gledao u živim nastupima – ostavlja doživotni trag u sjećanju, pozitivan dakako.
Njihova glazba predstavlja neobičan spoj punka, novog vala, funka i hip hopa, dakle predstavlja pravi konglomerat „jednostavne, primitivne bijele glazbe“ i složene i zahtjevne za sviranje „crne glazbe“.
Njihova životna priča sasvim je jedinstvena i vanstandardna čak i za šarene rock pojmove. RHCP su pravi dokaz postojanja yina i yanga, dobrog i lošeg, gubitnika i istovremeno pobjednika u svakom od njih. Za njih bi se moglo reći da su ordinary guys, kao što je većina nas, koji su isključivo snagom vlastite volje isplivali iz sive zone punim plućima u zdravi život u kojem broje kalorije sadržane u svakom zalogaju hrane. Sve svoje padove, nesreće i krize prebrodili su samo vjerom u svoje mogućnosti, svoje glazbene vizije i međusobnom sinergijom.
Ili drugim riječima kazano, dobrano su iskoristili drugu šansu.
Upitajmo se u čemu leži njihova tajna? Što je to zanimljivo kod osobe koja se ne libi priznati da se drogira od svoje dvanaeste godine, kod druge osobe koja je zbog pakla droge imala bliski susret sa najgorim jahačem Apokalipse, koja je izgubila sve svoje zube, skoro svu nekad bujnu kosu, čije su ruke bile prepune krasta i koja je u određenom trenutku svog života u sebi imala samo 1/12 potrebne količine krvi?
Možemo kratko kazati da tajne u stvari i nema. RHCP su oduvijek bili samo ono što zaista jesu u ovome kratkom životu: ljudi koji se nikad nisu ustručavali priznati bilo kada i bilo gdje sve svoje mane, slabosti i strahove; ljudi koji nikad nisu glumili neke druge osobe, ljudi koji nikad ništa nisu tražili ili uljepšavali, te su samo davali sebe – bili su „samo“ iskreni ljudi. A to je vrijedilo i bilo je prepoznato kao svojevrsna moralna vertikala, koja im je uz zavidno glazbeno umijeće otvorila put ka globalnoj slavi. Jednostavna istina, ali uvijek i najteža.
Pa tko su onda pojedinačno RHCP?
Anthony Kiedis – jedini pjevač u grupi, tekstopisac i kompozitor
Zasluženo može nositi nadimak Scar Tissue, prema istoimenoj autobiografiji u kojoj ništa nije sakrivao, a sve je otkrivao: kako se drogirao od svoje dvanaeste godine, kako je zbog istih problema skoro izgubio centar svog svemira – svoj jedini i omiljeni band; u kojoj je opisivao svoje ljubavne avanture ne skrivajući imena, u kojoj je spomenuo i svoje filmske uloge (glumio je surfera u kultnom filmu Point Break redateljice Kathrin Bigelow) i sina Sly Stalonea u filmu F.I.S.T.; u kojoj je bez ikakvog srama naveo sve svoje učitelje pjevanja.
Njegov glas je mek i blag, ali istovremeno i agresivan. U početku karijere samo je repao i pjevao velikom brzinom, no kasnije ipak usavršavao svoje glasovne komparativne prednosti, koje ga danas mogu svrstati među najbolje rock pjevače. Živio je neobuzdano, neodgovorno i samodestruktivno, da bi danas bio zadrti vegetarijanac koji upražnjava meditaciju i član je Kabale. Tipičan slučaj gore spomenutog yina i yanga.
Na sceni je uvijek nepredvidljiv, neumoran u svom kretanju po pozornici (na koncertu zna izgubiti i do 3 kilograma) sa svojom gotovo neljudskom energijom.
Isključivo na njegovo inzistiranje, naslovna pjesma albuma koji je cilj naše recenzije, uvrštena je svega par dana prije objavljivanja albuma. Tekst je već bio pripremljen, nedostajala je samo glazba, a onda je u studio „uletio„ Frusciante sa konačnom idejom, i ostatak je legenda!!!
John Frusciante – genijalac na gitari, izgubljeni dječak koji se iz mrtvih vratio u život.
Zarana je naučio svirati gitaru, obožavao je u samom početku punk i Sex Pistolse. Godine 1985. prvi put je gledao RHCP i od tada je postao stalni pratitelj njihovih turneja. Znao je odsvirati sve njihove kompozicije i oni su za njega bili centar svemira. Kad je pod zaista neobičnim okolnostima postao član banda, njegov stil i način života drastično se sudarao s ponašanjem ostalih članova, te je stoga proživio katarzu privikavanja na nešto sasvim drugačije: na česta i bolna zadirkivanja članova zbog kojih se zatvarao u svoju ljušturu i zbog kojeg je prekid komunikacije bio sasvim normalan, ali ujedno i nepodnošljiv. Napustio je band i okrenuo se paklu droge u kojem je izgubio sve vrijedno, sve svoje gitare i demo snimke u požaru kojeg je sam izazvao.
A onda čudo: nakon odlaska u rehabilitacijski centar vraća mu se vjera u život. Susret sa Kiedisom, starim prijateljem, otvara mu još jednu šansu, koju ne propušta i njegov se svemir opet počinje okretati normalnim ritmom. Uslijedio je album Californication, njegovo novo životno svijetlo zasjalo je punim sjajem, no o albumu malo kasnije.
Michael Balzary, svima poznat kao Flea – najotkačeniji, akrobatski bas gitarista na svijetu
Neprijatelji u početku, postali su nerazdvojni prijatelji: Flea je taj koji je Kiedisu postupno otkrivao tajne jazza. Prvotno orijentiran na trubu, poznanstvo s jednim od utemeljitelja grupe, prerano umrlim legendarnim gitaristom Hilelom Slovakom, koji mu je otkrivao Zeppeline, Queen, Hendrixa, uvjetovalo je njegov interes za bas gitaru. I tako je u 10 godina postao jedan od najboljih basista, obilježen sasvim prepoznatljivim i jedinstvenim stilom sviranja, vrlo teškim za bilo kakvo kopiranje. Potrebna je složena kombinacija brzine i spretnosti (umijeća) kako bi se pokušalo svirati makar približno kao on. Najradije koristi „udaračku„ tehniku odnosno tzv. „slapping and poping“. Stalno eksperimentirajući, otkriva i druge tehnike kao što su „thumbstlye“, „fingerstlye„ i sviranje trzalicom. Uzor mu je bio, kako sam kaže, legendarni basist Led Zeppelina – John Paul Jones.
Na sceni je uvijek jedinstven i neponovljiv, pravi zabavljač kako za ostatak banda, tako i za publiku koja uvijek zna prepoznati uvjerljivo i nepatvoreno sviranje, kao i energiju kojom zrači za vrijeme koncerata. Nitko kao on nije popucao toliko žica na bas gitari.
Ustvari, on je dobri duh banda, centar moćne ritam linije, koja u suradnji s udaraljkama stvara baražni zid na kojeg se vješto vješaju gitarski pasaži i vokal.
Za njega isto vrijedi yin – yang pravilo: na sceni neobuzdan, skoro uvijek polugol, a u stvarnom životu odgovoran poslovan čovjek, otac i profesor glazbe .
Chad Smith – bubnjar s licem glumca i stasom drvosječe
Svakako najnevidljiviji član banda, ali u kombinaciji sa Fleom ujedno i slušno „najubojitiji“ dio RHCP.
U grupu je primljen na bizarnoj audiciji na kojoj mu je jedini uvjet bio da obrije glavu. Po čemu se razlikuje od ostatka banda? On ne meditira, ne hrani se zdravo (fast food je za njega „zakon„), puši, pije (doduše u umjerenim količinama) – zapravo je prototip američkog poimanja frajera.
Kao i Flea, on je još jedan dobri duh banda, mada svojom konstitucijom ne ulijeva baš takav dojam.
Poznata je sljedeća priča: na jednom koncertu, lik iz prvih redova stalno ih je provocirao, dobacujući i ne baš ugodne pridjeve. Kiedis je ukazao Fleu na dotičnog, koji mu je zaprijetio da će ubiti boga u njemu nakon koncerta. Uslijedio je nastavak provokacija, kada se odjednom na provokatora svom snagom zaletio Chad. Čulo se zapomaganje iz prvih redova i riječi: nisam ja, nisam ja. Nakon povratka na binu, upitan je li ga dobro udesio, Chad je odgovorio – ma kakvi, samo sam ga poljubio.
E, a sad konačno o pjesmama sa legendarnog albuma, njihovog po mnogima – najboljeg u karijeri, albuma koji im je 2000. godine donio i nagradu Grammy.
Otvaranje kao iz snova: kao da su pušteni s lanca, gladni glazbe i sa zadatkom da u 30–tak sekundi pokažu svu svoju žestinu i pomalo neartikuliranu lucidnost – tako RHCP otvaraju album s Around The World – Fleaovim kao steroidima nabijenim basom, Johnovim suptilnim, pomalo garažnim riffovima; Anthony pjeva nikad svježije, jasnije i fokusiranije, dok Chadovi bubnjevi dodatno kao desertom „hrane„ stvorenu atmosferu.
Slijedi još pakla kroz Parallel Universe, sa zasigurno jednim od boljih Johnovih sola.
Ritam sekcija drži ritam sigurnim i uvjerljivim, sa Fleaovom malom minijaturom na tragu jazza.
Obavezno pogledajte kako ova kompozicija zvuči uživo s legendarnog koncerta iz Slane Castlea, pa će vam sve biti mnogo jasnije.Zasigurno jedan od vrhunaca albuma.
Jedinstvena atmosfera Under The Bridge ima svoj logičan lirski nastavak u isto autobiografskoj
Scar Tissue, izdižući je kao jedan od najsvijetlijih momenata na albumu. Pjesma je osvojila nagradu Grammy, provevši više od 16 tjedana na prvom mjestu Billboard Modern Rock top ljestvice.
Još jedan US hit, Otherside, potpuno drugačija od ostatka materijala, s grmećim basom i nježnim provalama sola, a Anthony priča tužnu priču o izgubljenom prijatelju koji mu se obraća
preko fotografije – neizbježna aluzija na bivšeg gitarista Hillela Slovaka. U svakom slučaju jedna od njihovih „najodraslijih„ pjesama.
Da se ne bi zaboravilo tko svira na ovom albumu, a to su dakako RHCP sa svim svojim prijašnjim obilježjima sulude energije za sviranjem samo njihove verzije funka – slijedi Get On Top. Bas zvuči relaksirajuće, izmjenjujući utjecaje funka i punka. Kako vrijeme donosi zrelost i glazbeno usavršavanje – može se za njih kazati da u ovoj kompoziciji zvuče bolje nego prije desetak godina.
Californication predstavlja oštru osudu Hollywooda i njegovih laži i umjetnih fantazija, a šire gledajući i propast globalnog društva.
Stihovi: „Cobain can you hear the spheres singing songs off station to station; and Alderaan’ s not far from here“ sadržavaju nekoliko kulturoloških referenci: Kurta Cobaina, album Station to Station Davida Bowieja i planet Alderaan iz poznatog filmskog serijala Ratovi Zvijezda.
Sama pjesma je atipična za njih: kao da su iz nje izbacili funk i punk, a ubacili nešto od Dylana i da ne bih bogohulio, od klasičnih mainstream obrazaca.
Easily nam predstavlja jedan od Johnovih najljepših sola. Na prvo slušanje, zvuk podsjeća na nesigurne snimke nekog garažnog banda, no gotovo odmah do izražaja ipak dolazi rutina i sviračko umijeće.
Najbliže što su se ikada približili soulu RHCP su prikazali u pjesmi Porcelain, s mekom atmosferom i angažiranom antiheroinskom porukom.
U pjesmi Emit Remmus spomenuli su više puta londonske vizure nego što je to nekad radio pravi londonski band The Kinks.
Anthony kaže da je stihove napravio prije nego li „bolje„ upoznao MEL C, ma što god da to
„bolje„ značilo. U svakom slučaju pjesma je vatrena provala buke sa, normalno, Fleaom u glavnoj ulozi.
U I Like Dirt, sa pomalo dvosmislenim tekstom, Flea naprosto ruši sve pred sobom u furioznom naletu boogie – heavy svirke, dok Johnova sola paraju i nemilosrdno režu zrak.
This Velvet Glove je još jedna prava ljubavna pjesma posvećena Anthonyjevoj prijateljici Yohanni.
Za Saviour neki su kritičari kazali da pomalo podsjeća na drugi glazbeni monolit Kalifornije, a to su Beach Boys. O ukusima ne treba raspravljati, no činjenica je da je Anthoyjev vokal sasvim iskren bez visokih dodataka.
Da bi RHCP bili ono što stvarno jesu, pobrinuli su se u pjesmi Purple Stain, čija je lirika na tragu seksualnih auzija (ili opredjeljenja), kao u nekim prijašnjim radovima: Party Of Your Pussy, Sexy Mexican Maid i Sir Psycho Sexy. Sam kraj pjesme predstavlja jedan od vrhunaca njihovog glazbenog umijeća – Chad lupa po bubnjevima skoro brže nego što John svira svoje akorde, dok
Flea sve to prati s uobičajenom lakoćom. Još jedna preporuka obveznog gledanja videa sa gore spomenutog koncerta iz Slane Castlea.
Da je kojim slučajem stvorena prije pet godina, Right On Time bi se puno vrtila po pultovima raznih DJ-a. To je rasni primjerak disco-punk-funk izražaja tako bliskog članovima. Na trenutke se čini kao da Flea ne može pratiti ritam, ma koliko brz on bio.
I album završava sa Road Trippin’ , završetkom koji se samo poželjeti može i koji je sasvim logičan nakon svega prethodno izrečenog. Kao da je to oproštaj s ludilom i ovisnošću koji su tako uporno pratili RHCP tijekom njihove jedinstvene, interesantne i lucidne karijere.Akustićna gitara,vokal i gudači instrumenti – za ne povjerovati.
E jesam li se napisao.
A mogu reći s opravdanim razlogom, jer su RHPC uvijek zahvalna i inspirativna tema.
Bravo majstori !!!!!
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGKolumne/2009/03/peppers3/slika19.jpg, images/SGKolumne/2009/03/peppers3/slika19m.jpg, Red Hot Chili Peppers – Californication, Center} | ||
| Izvođač | Red Hot Chili Peppers | |
| Naziv albuma | Califorication | |
| Izdavač | Warner Bros. |
|
| Produkcija | Rick Rubin | |
| Datum objave | 8. 6. 1999. |
|
| Snimano | prosinac 1998. – ožujak 1999. Cello Studios – Los Angeles, California |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Around The World 2. Parallel Universe 3. Scar Tissue 4. Otherside 5. Get On Top 6. Californication 7. Easily 8. Porcelain 9. Emit Remmus 10. I Like Dirt 11. This Velvet Glove 12. Savior 13. Purple Stain 14. Right On Time 15. Road Trippin’ |
||
| Linkovi | ||
     RedHotChiliPeppers.com |
||
Scarr Tissue – Spot |
||
{youtube}gr3miT1q_So{/youtube}
