Treći i posljednji dan Rocklivea obilježila je zloslutna prognoza koja nam je najavljivala u najmanju ruku smak Svijeta. Svi su se samo pitali hoće li padati kiša i da li će to poprimiti potopne karakteristike i kolika je šansa da vidimo sve što su vrijedni organizatori pripremili za ovaj finalni dan još jednog odličnog festivala.
I što se ne kraju dogodilo? Ništa – ili bolje rečeno gotovo ništa. Jedan pljusak tamo negdje oko 17:30 i to je bilo to što se padalina tiče. Stoga, mirno se moglo sjesti u kamp, popiti još pokoja finalnodnevna pivica i popričati sa mojom ekipom koje se, eto ipak, nešto uspjelo skupiti.
Teret je ime benda koji je također otišao pod okrilje JeboTona i Mudog brka, pa mi je bilo zanimljivo vidjeti i čuti što i kako oni rade. Bilo je nešto ljudi, a među licima na pozornici prepoznao sam tu mladu ekipu koja se i prva dva dana motala po festivalu.
Ukratko dolaze iz Zagreba imaju album koji se zove „Ulice“ i ono što je upalo u oči je činjenica da u bendu imaju i saksofon i klavijaturu, pa sam i očekivao interesantan zvuk. Malo je to ličilo na neku fuziju funka i rocka, ali sa dodacima raznih drugih žanrova.
Kratko i jasno – korektan nastup, no ništa više od toga. Malo mi se činilo da je dodatak pjevačice bio overkill, jer mi je nedostajala harmonija sa ostatkom benda, pa je u nekim pripjevima to zvučalo nedobro i isforsirano.
Nakon kratke stanke u kampu, brzao san natrag jer, iako znam repertoar benda Pičke vrište, nikada ih nisam vidio uživo.
Nisu razočarali jer smo i ja i već popriličan broj punkera dobili odličan nastup. Ono što mi je odmah upalo u oči je da je frontmen čovjek kojeg sam prije dvije godine gledao upravo tu na Rockliveu u bendu Slon Off – jedan dosta drugačiji bend.
Pičke vrište su isporučile pola sata energične, precizne i emotivne svirke koja je bila začinjena njihovim velikim hitovima, ali i jednom novom pjesmom, uz koju smo dobili informaciju da će uskoro i novi album ugledati svjetlo dana.
Posebno emotivno je i bend, ali i publika dočekala pjesmu „Sjeti se“ posvećenu, kako je pjevač Marin rekao, svima onima kojih nema.
Za moj prvi koncert Pičaka koje vrište otišao sam i više nego zadovoljan, no moram ih negdje uhvatiti na punom setu, a valjda će biti prilike sad kada izdaju novi album.
Opet malo do kampa, gdje sam čuo jednu nevjerojatnu priču moga frenda Velje, pa upoznao jednog vrlo osebujnog Dominika i odmah hitao uhvatiti Cold Snap, jer znate me – metalac do boli.
Dvije stvari na samom početku – slot u kojem su svirali je meni bio malo preran. Drugo, ovo je bio njihov prvi koncert nakon smrti gitariste i osnivača Nine Friščića. I osjetila se ta duboka emocija i povezanost benda sa Ninom o čemu je Jan odmah i rekao par riječi na početku.
Odlična scenografija gdje su članovi benda kroz cijeli nastup imali omče oko vrata. Skroz desno, na mjestu na kojem smo stalno gledali Nina bio je Josip iz Kryna, a centralnu poziciju na pozornici zauzeo je Jan, karizmatični frontmen i lider Cold Snapa na kojem je bilo vidljivo da cijelu ovu premijeru nakon tragedije proživljava na vrlo emotivan način.
Izdvojit ću tri slike iz njihovog, prekratkog, nastupa.
Slika 1. – novi singl „Father“ kojim najavljuju novi album uživo zvuči fantastično i nije čudo da je skupio toliki broj pregleda na „Youtubeu“. Ako niste čuli, a ni pogledali spot – učinite to pod hitno.
Slika 2. – žestoki i brutalni mosh i circle pitovi po uzoru na najbolje i najžešće koje sam vidio i naravno spuštanje Jana u sredinu circle pita.
Slika 3. – totalni raspad sistema na „Bongo Bong“ gdje su svi, ali baš svi i pjevali i skakali i bengali i jednostavno predano uživali u svirci moćnog Cold Snapa.
Opet jedan poseban trenutak bila je izvedba „Witness of you sickness“ koja će uvijek i zauvijek biti u njihovom repertoaru i čiji je kraj Jan dočekao u suzama.
Cold Snap je dobio ovacije svih nas koji smo ih došli vidjeti i naravno mogućnost odsvirati još jednu pjesmu usprkos činjenici da je bubnja već bacio palice u publiku – srećom imali su ih više (LOL).
Što se mene osobno tiče – gasi svjetla, motaj kablove, ajmo svi skupa lijepo kući.
No, nije tu Rocklive priči bio kraj. Kako je moj Sano rekao – evo danas baš ima svega u lineupu pa će ekipa svih stilova dočekati svojih pet minuta.
Pod svega možemo svesti i nastup koji je slijedio – jer vidjeli smo i čuli prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog hip hopa.
Od kada je odrepao „klik-klak Dinamo prvak“ mladi Đerko Ulica je postao u najmanju ruku mainstream i njegovi spotovi i rapovi se gledaju i slušaju. Osim toga ima taj neki stav koji je tako sličan onim davnim početcima hip hopa u Hrvata. Zato ne treba biti neki veliki Nostradamus da bi se reklo da je pred Đerkom svjetla budućnost.
Ima stav, ima tehniku ima simpatičnost i jednostavnost.
S druge strane uz njega legenda prošlost i sadašnjost hip hopa – moćni Stole. Pionir rapa iz onih dana kada je cijela ta hip hop priča počinjala i kada su se rodonačelnici probijali na sceni. Kad se meni spomene Stole ja se sjetim pjesme „Kaj, kaj, kaj“ koju su on i Nered odradili sa Kawasaki 3p-om koja se i dan danas nalazi na mojoj playlisti.
Đerko je dobio uvod i odradio ga vrhunski uz frenetičnu podršku publike i glasno odobravanje na svaki njegov poziv „Ajmo ljudi buke!“. Uz to je predstavio i svoj novi uradak, a mene je fasciniralo s kojom lakoćom slaže stihove i onako opušteno, kulerski baca rime.
Nakon njegovog uvoda Stole zauzima pozornicu i ima performans sa majstorom zvuka za kojeg je rekao „da još nije mutiral“, pa onda grabi mikrofon i puca rime – stara škola je to – nema kompromisa, na suho ili uz podršku DJ-a, gospodar mikrofona koji nije izgubio ništa od one svoje oštrine koja ga je krasila cijelu njegovu karijeru.
„Postava prva Blackout a di si ti?“ – stih koji svatko, ali baš svatko zna – time je Stole započeo i odmah dobio sve u publici, a nakon toga je „smrvio Shure“.
Ovacije za Stoleta i idemo dalje sa ovim miš-mašom.
Centralni događaj večeri – SARS.
Sveže amputiranu ruku Satriania sam prvi put vidio davne 2013. godine u Rijeci u Stereu. Još mi doma negdje visi poster s tog koncerta koji su mi svi članovi benda potpisali. I tada su mi već legli svojom glazbom koja ne može biti različitija od onog što inače slušam.
Sars ima tu neku vibru koja te povuče i ne da ti van jer iskreno i ne želiš van iz tog vorteksa osjećaja, dobrih ritmova i pozitivne energije.
Moram priznati da ih dugo nisam niti gledao niti čuo, ali sam (kao i velika većina ekipe sinoć) s nestrpljenjem iščekivao njihov nastup.
Namjestišmo se Anita, Sano i ja tamo negdje oko tonca. Tu je bilo odlično i pregledno, a nije bila gužva. I slijedećih sat vremena smo pjevali, plesali, skakali, grlili se, pili i mahali rukama, pljeskali i bili u gruvu koji sam je ekipa sa pozornice dala.
I „Buđav lebac“ i „Debeli lad“ i „Rakija“ i sve one njihove uspješnice od prije 20 godina u kombinaciji sa novim stvarima koje su isto tako plesne i pjevne – kako ja volim napisati himnične.
Dragan fantastično raspoložen i u stalnoj komunikaciji s publikom, najavio je za slijedeću godinu jubilej koji će ih dovesti i do nas na nekoliko velikih koncerata. Prije „Rakije“ je bacio tri bočice rakije u publiku, a dvije od tri su uspješno uhvaćene, pa su izašle one velike lopte/baloni koji su isto doprinijeli odličnoj atmosferi, pa creepy paper (Anitina definicija konfeta), pa pirotehnika u vidu velikih prskalica.
Usput Žabac i ekipa, bio bi red napraviti novi album.
Odličan nastup i pravi kardio na samom kraju uz „Perspektivu“ na kojoj sam uspio još par puta poskočiti i odlučio da je sada ipak dosta i da „matori“ mora odmoriti uz ekipu u kampu.
Stoga mi nemojte zamjeriti što sam slijedeći nastup popratio iz daljine, osim što sam u jednom trenutku otišao napraviti dvije fotke.
Regionalni fenomen imenom i prezimenom Buč Kesidi. Jučer sam za par bendova napisao „tabula rasa“ – isto vrijedi i za njih i to na n-tu potenciju.
Znači duet dolazi iz Pančeva, imaju iza sebe tri albuma, sviraju neku mješavinu indie pop-rocka i alternativnog zvuka koji je pretočen u neku priču koja u sebi ima i neke natruhe disca i onog mekog zvuka iz 80-tih – meni nekako malo baca u nekim trenucima na „Alphaville“.
Da se ne lažemo, to što sam čuo nije nešto što je mene osobno oduševilo, no činjenica da je broj publike nakon nastupa S.A.R.S.-a bio možda nešto malo manji znači da imaju svoju publiku i to mnogobrojnu.
Slijedeća činjenica koja je bitna je da su već sada rasprodali dobar dio „Arene“ za njihov veliki nastup u siječnju slijedeće godine.
Frenetično odobravanje koje se čulo do kampa je opet dokazalo već ovo što sam prije napisao. Osjetila se ta energija i emocija i na tu veliku distancu koju sam napravio pri ovom nastupu, pa mi je, priznajem bilo malo žao što nisam vidio sve to izbliza.
S obzirom na moju putešestviju bio sam primoran napustiti Rocklive prije nastupa Ede Maajke, jer sam morao hvatati neki čudni jutarnji vlak, pa autobus za Senj, srećom direktan, pa sam aterirao u pristojnih 10:30 kod svoje kućice, pa odmah otišao nadoknaditi san.
No ne sumnjam da je Edo svoj nastup odradio vrhunski. Srećom moj frend Cic je bio na tom nastupu i samo mi napisao da Edo bio onaj klasični sa svim svojim uspješnicama kojih ima poprilično, no da je nakon Sarsa i Buča ipak jedan dio publike napustio festivalski prostor.
Toliko od mene folks za ovogodišnji Rocklive. Još jednom svima u organizaciji velika pohvala na učinjenom. Teško je organizirati i običan koncert, a kamoli festival, a ova ekipa to radi vrlo uspješno već 14 godina.
Stoga se baš veselim slijedećem, jubilarnom 15-om izdanju ovog festivala. Iz onoga što sam doznao od organizatora – priprema se jedan veliki the best off…
Up the horns!
Robert Katalinić
