Ali bez B, još uvijek vrlo često znam nadodati rečenici u kojoj spominjem Ryana Adamsa. Prošlo je podosta vremena otkako su me razvalili prvi Adamsovi solo albumi, “Heartbreaker” i “Gold” (s ostavštinom Whiskeytown upoznao sam se naknadno), kad sam i sam dobro provjeravao krije li se tu negdje ipak možda bljutava pojava Bryana Adamsa u zavjereničkoj misiji. Glupo, da, ali kad dva tako (ne samo kvalitetom) suprotna glazbena pola dijeli samo jedno slovo, sve se skupa uistinu čini bizarnim, a u najmanju ruku sprdnjom. Naravno, nema tu nikakve sprdnje – Ryan Adams punokrvna je alter-zvijezda, prvoborac americane za smjenu milenija.
Vrlo neuredan lik, neumjeren u piću i tko zna čemu sve još (da ne zalazim u tabloidne kategorije), a pun kreativne energije, Ryan Adams je u zadnjih devet godina nanizao blistavu seriju albuma u žanrovskoj spirali od rocka do countryja, odnosno, u njihovom podivljalom kovitlacu. Prva dva, imenom već navedena albuma neupitna su remek-djela, da bi hiperprodukcija ruku pod ruku s neurednim životom potom ipak ubrala svoj danak. Čak sedam albuma koliko ih je uslijedilo bilo je redom tek solidno ili u najboljem slučaju vrlo dobro, a bljeskovi kakvih je na prva dva bilo i previše postali su sporadični. Ali ni iskaz nije bio stalno isti. Kako je Ryan odrastao na punk-rocku, ti su utjecaji ostali trajno utkani u njegov jezik i note, što je i dalo lijepu paletu začina tradicionalnim formama kakvih se uhvatio, vidljivo još za djelovanja u Whiskeytown. Ono što je zajednički nazivnik i na što se može svesti njegov opis bilo bi – trubadur. Kantautor golema talenta s jako dobrim poznavanjem američkog glazbenog nasljeđa, senzibilan i neuhvatljiv, brzo je postao kritičarski potihi miljenik i taj je status potpuno zaslužio, koliko god znao i kiksati.
“Cardinology” se direktno nastavlja na prethodni “Easy Tiger” u smislu urednosti i fokusiranosti, te postavljanju glazbe uglavnom u okvire country-rocka. The Cardinals su opet potpisani kao prateći band, a ovoga je puta album čak po njima dobio i ime. Dobra gesta samoga Ryana ili nešto drugo, ne znam, ali oni su tu svakako isključivo kao prateći bend, odnosno, potpora njegovom autorskom iskazu, uvjerljiva i čvrsta. Album uistinu zvuči uredno i ozbiljno, od samog početka, s finim gitarskim vezom “Born into a Light”, do baladne, tihe završnice “Stop”. Čisti glazbeni užitak u skromnom pakiranju i odmjerenoj dozi. I, čini se, pouzdan putokaz daljnjoj Ryanovoj karijeri.
Čini mi se kako je “Natural Ghost” ogledni primjerak posve uravnoteženog albuma. Nježna, emotivna skladba podcrtana folk gitarama i rock duhom čini se kao da može i smije trajati i petnaest minuta a da ne postane dosadna. Jer, kao da čovjek ima tu štošta za ispričati, a ljuljanje na verandi za koje je savršena ionako treba trajati. To je otprilike priča cijele “kardinologije”. Ovo teško da se sluša u sutu, osim možda u nekom vrlo fucked up samačkom elementu. Daleko je, dakako, i od bilo kakvog tuluma. Ova se glazba pod kožu zavlači sporo, ali podrobno; treba strpljenja i opuštene senzore uštimane baš za nju.
Toni Matošin
Popis pjesama:
01. Born into a Light
02. Go Easy
03. Fix It
04. Magick
05. Cobwebs
06. Let Us Down Easy
07. Crossed Out Name
08. Natural Ghost
09. Sink Ships
10. Evergreen
11. Like Yesterday
12. Stop
(Mercury/Universal / Aquarius Records)
