Dana 5. srpnja u Malom rimskom kazalištu nastupio je beogradski bend S.A.R.S., poznat po spoju rocka, reggaea, ska i pop zvuka te tekstovima koji često donose društvenu kritiku i emotivne teme.
Bend, koji već 20 godina uživa veliku popularnost diljem regije, još je jednom okupio različite generacije. U prvim redovima zajedno su se mogli vidjeti dugogodišnji obožavatelji koji ih prate još od pjesme “Buđav lebac”, ali i mlađi koji tek otkrivaju njihovu diskografiju. Prava je šteta što antički prostor ovoga puta nije bio malo više popunjen jer su ovi glazbenici svojom energijom i stažem to itekako zaslužili.
Koncert je započeo u 21:30 pjesmom “To rade”. Frontmen Žarko Kovačević odmah je postavio ton večeri pitanjem je li publika spremna za „pevanje i rokanje“. Odgovor je stigao već na taktovima „Debelog lada“. Jedan dio ljudi s tribina spustio se instinktivno u parter, pridruživši se onoj vjernoj nekolicini koja je od samog početka držala prve redove. „Buđav lebac“ pokrenuo je zajedničko glasno pjevanje.
S.A.R.S. na pozornici komunicira izravno, s puno uličnog šarma i zdravog humora. Tako je izvedba „Živim na Balkanu“ poslužila kao savršen povod za dobronamjerno zadirkivanje o tome spada li i Istra pod taj isti Balkan. Žarkovo objašnjenje da Istru ne treba odvajati te da je smatra svojom, obožavatelji su dočekali s odobravanjem. Tempo nije padao ni za vrijeme „Ikone pop kulture“, a na „Mir u svetu“ parter je neprestano skakao. „Ti, ti, ti“ podigla je i ostatak tribina na noge.
Svirka koja je potrajala puna dva sata bila je savršen poligon za testiranje novog materijala, ali i za emotivne uspone i padove. Nakon nedavno objavljenog singla „Profit“, bend je premijerno izveo novu, još neobjavljenu pjesmu „Vodi me što pre“. Ako je suditi po reakcijama, pjesma ima potencijal postati nova fatalna balada. Kada je pjevač upitao fanove kako im se sviđa, netko je dobacio da je pjesma tužna, na što je Žarko uzvratio kako život ne može uvijek biti veseo. Na dobacivanje da su svi kolektivno „potonuli”, odgovorio je obećanjem da će se atmosfera odmah promijeniti, što se i dogodilo uz „Praktičnu ženu“.
S.A.R.S. je tijekom koncerta ostvario interakciju s „pivopijama“ i ljubiteljima domaće kapljice. Ispitivanje pulskih preferencija završilo je općim oduševljenjem kada je na pozornicu stigla prokrijumčarena pljoska. Žarko je sa smiješkom nazdravio te zahvalio svima na ljubavi i podršci svih ovih godina. Nedugo zatim pojavila se i boca medenice, koju je bend poslao da kruži u parteru. Večer se, logično, nastavila uz „Rakiju“ i „Hej, kafano“.
Dvije udarne balade nakratko su potpuno promijenile ugođaj. Tijekom izvedbe „Klinke“ trubač se spustio u parter, što je izazvalo oduševljenje i gromoglasan pljesak. Iz nje se prirodno ušlo u „Lutku“. U njoj se lomilo sve ono što najviše boli. Pod otvorenim nebom, pojedinci su se povukli u onu jednu, samo sebi znanu, važnu adresu. Kad je pjesma službeno završila, bend i publika, bez ikakvih instrumenata, otpjevali su još jednom refren u glas, stvarajući jedan od najljepših trenutaka cijelog koncerta.
Nakon univerzalne poruke kroz pjesmu „Mir i ljubav“, za koju su dečki naglasili da je pjevaju svima osim političarima, uslijedile su „Može i drugačije“ i „Veruj mi“. Pred sam kraj, Žarko je bacio još jedan frajerski izazov onom sitnom, preostalom dijelu tribina koji je još uvijek sjedio, rekavši da će im biti „vrlo neobično“ ako i oni ne ustanu. Nije trebalo dugo čekati – i posljednji su se gledatelji pridružili ostatku, pa je službeni dio programa priveden kraju uz „Ratujemo ti i ja“, „Dane brojim“ i neizostavnu „Perspektivu“.
Da je veza između benda i njihovih obožavatelja lišena bilo kakve ukočenosti, pokazao je i bis. Dečki se nisu mogli odlučiti što točno odsvirati. Iz brojnih prijedloga koji su stizali sa svih strana, na kraju je odabrana završna trojka: „Proleće“, „Glupost“ i „Hrast“.
S.A.R.S. je još jednom priredio energičnu i iskrenu svirku. Kad ljudi na izlazu pjevuše pjesme koje su maloprije završile, znaš da je koncert ostavio snažan dojam. Iz Malog rimskog kazališta izlazilo se promuklo, oznojeno i vidljivo sretnije nego pri dolasku. Unatoč emotivnim baladama na kojima se kolektivno „potone“, ovaj beogradski sastav, i nakon dva desetljeća, uvijek pronađe način da ljude ponovno podigne na noge i okrene ih drugim melodijama.
