Sjećate li se filma „Crossroads“ Waltera Hilla iz daleke 1986. godine? Varijanta je to filma o Faustu, o prodaji duše vragu. Lik Eugenea Martonea (glumi ga Ralph Macchio) želi postati slavan blues gitarist te mu se na putu prema delti Mississippija pridružuje legendarni bluzer, majstor usne harmonike Willie Brown (glumi ga Joe Seneca), koji je u stvari već prodao dušu vragu te na taj put bez povratka nastoji vrbovati i mladog Eugenea.
Sigurno se sjećate legendarne scene, rasnog i potentnog gitarskog duela u kojem samo jedan mora pobijediti. Nasuprot Eugeneu (Maccio je sam odsvirao solažu) stoji lik Jacka Butlera, kojega je za potrebe ovog malog remek djela odglumio (i odsvirao) već tada poznati Steve Vai.
Vaiev sljedeći gitarski dvoboj u kojemu ne bi trebalo biti glume (nadajmo se), već čistokrvne svirke kojoj podloga ne bi trebala biti samo tehnička demonstracija umijeća sviranja gitare, održati će se 1. i 2. kolovoza na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila. „Protivnik“ će mu biti jednako poznati i slavni gitarist Joe Satriani. Za pretpostaviti je da ovoga puta neće biti prodavanja duša vragu, već iskrenog predavanja duša ovog zanimljivog dvojca publici, koja s nestrpljenjem očekuje ovaj duel kao rezultat zajedničkog projekta, drugog u njihovim dugotrajnim karijerama (prvi projekt zvao se G3), a pod nazivom Satchvai bend, dok se turneja zove „Surfing with the Hydra“. Osim njih, bend čine Kenny Aronoff (bubnjevi, svirao je s Lynyrd Skynyrd), Marco Mendoza (bas, svirao na albumu „Along the Way“ Billyja Warda, bubnjara Black Sabbath) i Pete Thorn (gitara).
Ne bi imalo nikakvoga smisla da nam se Satriani i Vai predstave kao istovjetne kopije, te bi se gotovo sigurno i sasvim očekivano trebali izraziti kao dvije međusobno različite jedinke, koje će ipak u određenom trenutku biti nadogradnja jedna drugoj.
Ipak, određene sumnje javljaju se nakon različitih komentara objavljenih s ranijih koncerata, koji variraju od „gitarističke masturbacije“ do padanja u trans. Jedina provjerena činjenica je da će nas ovaj dvojac u kojemu je gitara centar svijeta uvesti u alternativni svijet u kojemu je slavljenje života velikim dijelom prepušteno improvizacijama Joea Satrianija, poznatog po tehničkom savršenstvu koje, navodno, prati melodijska jasnoća izražavanja i Stevea Vaija uz kojega se također vežu epiteti gitarskog virtuoza i glazbenog mistika sklonog teatralnoj ekspresivnosti.
Prepuno gledalište s nestrpljenjem je očekivalo početak koncerta, a s prvim gromoglasnim taktovima otvarajuće „I Wanna Play My Guitar“ (i ujedno prve od dvije u kojoj se Mendoza uhvatio mikrofona) u trenu je nastupilo pozitivno raspoloženje. Gitare reže i stenju u zajedničkom naporu iz čega se s lakoćom dalo zaključiti da će bubnjići prisutnih biti na kušnji, dok će susjedi oko tvrđave morati zatvarati prozore.
I tako se nastavilo cijelim koncertom kojim apsolutno dominiraju dvije gitare u „ljubavnom vrtlogu“. Satriani i Vai izmjenjuju se na pozornici u solažama koje bezrezervno otkrivaju činjenicu da oba majstora znaju sve tajne i mogućnosti svojih gitara (koje često mijenjaju), s opaskom autora da su poneke solaže bile apsolutno nepotrebne, nervozne, pa čak (kako bi znao kazati Homer Simpson) dosadne, te su naročito rijetke blues teme odvukle u neke nedefinirane, zaista čudne vode.
Unatoč svemu tome vidljivo je bilo oduševljenje gotovo svih prisutnih, izraženo iskrenim aklamacijama. Nepobitna je istina da su i glazbenici uživali u svojim prezentacijama, a naročito mi se svidjelo robusno i precizno bubnjanje Kennyja Aronoffa, te na trenutke (kad sam ga uspio čuti od „podivljalih“ gitara), bas Marca Mendoze.
Kako sam prije napomenuo, Satriani i Vai mijenjaju gitare kao da su čarape, no iskreno, zvuk je – makar meni – stalno bio isti, predvidljiv. Ne znam koliko iskreno obojica kreću u istraživanje novih granica, a koliko je to dobar i ispravan put pokazat će vrijeme i publika.
U jednom trenutku svjetla se gase, pomoćno osoblje dovlači nešto na pozornicu, a s ponovnim paljenjem svjetala na postolju se ukazala troglava gitarska Hidra kojoj, na oduševljenje prisutnih, pristupa Steve Vai u, rekao bih, zaista mahnitoj solaži kojom, osim brzine (zaboravite na nekadašnju brzinu Alvina Leeja), demonstrira i neobične i zanimljive ideje koje mu prolaze kroz sive moždane stanice.
Kao i uvijek, autor ovog članka pažnju posvećuje i zvučnoj slici, koja je u ovom slučaju bila (sasvim osobno mišljenje!) izvan kontrole zbog prenaglašenih gitara koje su (makar s mjesta na kojemu sam bio) na trenutke prekrivale jedna drugu, a da o basu i četvrtoj gitari ni ne govorim.
Osim toga, ono što me smetalo kroz cijelu instrumentalnu set listu jest pomanjkanje, odnosno apsolutni nedostatak svih onih elemenata (tema, harmonija, profinjenost izvedbe) zahvaljujući kojima bi instrumentalna pjesma trebala biti zapažena i trajno memorirana. Večeras to nije bio slučaj, pa stoga ovom neosporno kvalitetnom dvojcu debeli minus zbog kompozitorskih vještina.
Pravo oduševljenje koje je za nuspojavu imalo zborno pjevanje svih prisutnih bila je (na bisu) obrada rock klasika „Born to be Wild“ benda Steppenwolf.
Svjetla se gase, vidim oko sebe zadovoljne osmijehe, no čuo sam i dvije primjedbe koje moram istaknuti:
- „Što večeras nije pala kiša umjesto na koncertu Coryja Wonga.“
- „Je li ovako izgleda muški PMS“?
Na kraju se ipak mora postaviti opravdano pitanje: Je li ovo bila večer čiste anarhije ili gitarističke savršenosti?
