“Bojim se da je to tek rad lijenog, samodopadnog čovjeka. Sada besmislice moraju prestati i ozbiljan posao započeti.” Tako je navodno daleke 1968. godine Scott Walker svom prijatelju za večerom opisao svoj tada tek dovršen drugi solistički album, a isti je citat završio i na njegovu omotu. Ništa slučajno, a sve vrlo indikativno. Jer, sama izjava jasno je naznačila da je u pitanju umjetnik koji se prvenstveno goni i progoni i koji, radeći, uvijek traži još, uvijek gleda dalje, ne zadržavajući se dugo na ostvarenome. To će se vrlo jasno vidjeti već na sljedećim albumima, u svakom po stepenicu ili dvije više, a posebno uzmemo li u razmatranje pozna mu djela na naoko kratkom potezu od “Climate of Hunter” do “Bish Bosch”. Karakteristika je to, dakle, koja bitno obilježava Walkerov rad i personu, a s druge strane, samo tiskanje te izjave na omotu prozvanog albuma govori o “prozirnosti” takve priče. Jer, Walker je očito već zadnjim koracima u The Walker Brothers svjedočio nemir i strast svoje stvaralačke prirode, dovoljno glasno da bude prepoznat, dovoljno tiho da ne bude žigosan.
“Scott 2” album je novog pomicanja poetike i garda. Povećavajući broj autorskih pjesama tek za jednu (na prvom albumu bilo ih je tri, ovdje četiri) i ostavši uporan u prepjevavanju Jacquesa Brela, Walker kao da je pažljivo mjerio svoje korake. I kao da je već tada znao koliko će na kojem albumu pomicati te granice, sve dalje i dalje od pop-idolatrije. No, pritom ne samo da je njegov autorski doprinos još dramatičniji i kompleksniji (grandiozno lijepa “The Amorous Humphrey Plugg”, zahtjevne “The Girls from the Streets” i “Plastic Palace People” i melodramatična “The Bridge”), već je i odabir Brelovih skladbi pomak prema izazovnijem i – za mainstream – manje prihvatljivom. “Jackie” tako pršti hedonizmom, dok eksplicitno neugodna “Next” ne prestaje bombardirati slikama vojničkog kupleraja, nastranih časnika, gonoreje i moralnog beznađa. “The Girls and the Dogs” tek je naoko “simpatičnija”…
Već na drugom albumu su, dakle, Walkerova odmicanja od matice popa i lakših nota prsnula konkretnijim zgodicima. Ipak, on je nastavio hodati po liniji koja bi zadovoljavala – uvjetno rečeno – sve. Nova obrada Tima Hardina jednako je umivena koliko i puna respekta i prenesene krhkosti izvornika – “Black Sheep Boy” sjajan je nasljednik “The Lady Came from Baltimore” s prvijenca, a i ostale obrade funkcioniraju savršeno u Walkerovoj suverenoj izvedbi i u okvirima zacrtanog koncepta. Zato je “Scott 2”, koliko bitan pomak dalje, toliko i snažna sigurna karta, usprkos svim svojim iskričavostima. Monolitne strukture, uravnotežen (izuzev malog pada u zadnjoj četvrtini) i s novim predivnim orkestracijama, to je album koji se rado i lako sluša, ali i zadnji takav (makar bitan) u opusu ovoga neponovljivog artista. On je, naime, uistinu tu negdje prekinuo s “besmislicama” i dao se na posao. To što su njegove “besmislice” nešto o čemu ogromna većina kolega tek sanja, naš je dio kolača i razlog za duboki, iskreni respekt i nezasitni apetit.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | Scott Walker |
|
| Naziv albuma | Scott II |
|
| Izdavač | Philips / Fontana / Universal | |
| Produkcija | John Franz | |
| Datum objave |
ožujak 1968. (Philips, izvorno vinilno izdanje)
travanj 1992. (Fontana, CD izdanje)
3.6.2013. (Universal, u paketu “The Collection 1967-1970”)
|
|
| Snimano | 1967. – 1968. |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Jackie 2. Best of Both Worlds 3. Black Sheep Boy 4. The Amorous Humphrey Plugg 5. Next 6. The Girls from the Streets 7. Plastic Palace People 8. Wait Until Dark 9. The Girls and the Dogs 10. Windows of the World 11. The Bridge 12. Come Next Spring |
||
| Linkovi | ||
    |
||
Mathilde – live – Video |
||
{youtube}bbhGyD4ZZzY{/youtube}